The Roots
How I Got Over
(Def Jam / Universal Music)
Negdje u vrijeme izlaska The Tipping Point, albuma Rootsa s najviše pop senzibiliteta dotad, Questlove, bubnjar i neka vrsta umjetničkog voditelja benda ispričao je priču o tome kako je poslušao Parachutes britanskih zvijezda Coldplay i oduševio se, no na prvo slušanje činilo mu se da album završava čim je počeo.
Činjenica da bend stavi na album samo 10 pjesama od 3 i pol minute izgledalo mu je kao prevara, no sa svakim novim slušanjem ta mu je konciznost imala sve više smisla. The Roots otad, osim što su jedan od rijetkih hip-hop bendova koji ostaju u velikom dijelu odani živoj instrumentaciji, ne pretjeruju s brojem pjesama. Kad se oduzmu intra i intermezzo segmenti, ograničavaju se na deset do 13 pjesama. I u tome, između ostalog, treba tražiti razlog zašto je ovaj filadelfijski bend bezrezervno prihvaćen kod indie publike. Nije važna smo glazba, već i koncepcija, to jest shvaćanje pojma formata albuma i pjesme. Za pobliže objašnjenje uzet ćemo zaključnu pjesmu “Hustla”.
Uz izvanrednu ideju da melodiju nosi kroz vocoder provučeni dječji plač, ne može se ne primijetiti da stvar traje samo 2:56 minuta, što je prije u skladu s punk retorikom “ako imaš u glazbi što reći moraš to reći u dvije i pol minute”, nego logici hip-hopa gdje rime stavljane na papir zauzimaju prostora kao omanje poglavlje romana, i treba im puuno vremena da se izgovore u mikrofon. S druge pak strane How I Got Over ima ponešto od ugodne, ali mistične atmosfere “misaonog” soula iz sedamdesetih godina, mrvicu Wondera i Mayfielda, i mnogo atmosfere Gayevog remek-djela What’s Going On. U riječima socijalni komentari, u glazbi melankolija i puno emocija, što nekad nije bio prioritet Rootsa. Bilo bi neobjektivno reći da su ikad bili bliži mainstream glazbi, no isto bi tako bilo neobjektivno utvrditi da na svom devetom albumu ne pomiču granice pojma “pop”. Drugim riječima, s nove 42 minute glazbe u svojoj diskografiji, The Roots bi mogli pobrati podozrivost svojih starih obožavatelja, ali i proširiti bazu svojih slušatelja, posebno među bijelom publikom.
Paradigma glazbenog zaokreta svakako je pjesma “Dear God” prvotno izdana na albumu americana supergrupe Monsters Of Folk. Za ovu priliku pjevač Jim Jones otpjevao je ponovno sanjivi refren, ?uestlove svojim bubnjem dodao malo groovie ugođaja, i dakako, nepretencioznim repanjem Black Tought zaokruži je cjelinu u jednu od neobičnijih hip-hop pjesama u recentnoj produkciji. Čudnovata ljepota gotovo laid-back hip-hopa postignuta je i u gostovanjima Patty Crash, islandsko-američke pjevačice u “The Day” i Joanne Newsom u “Right On”. Dah neo-soula i još malo vrhunskog mainstreama unosi John Legend u dvije pjesme koje zbog zaraznih refrena zvuče kao varijacija na temu njegovog najvećeg hita “Save Room”. Na kraju, treba reći da je prelazak iz pjesme u pjesmu bešavan, i ritmom i ugođajem pjesme se “ulijevaju” jedne u drugu, djeluju kao set vrhunskog, inspiriranog DJ-a.
Nakon nešto avangadnijeg, ali hladnijeg Rising Down albuma prije dvije godine The Roots su najavili da bi im to mogao biti zaključni album. Sva sreća da su se predomislili. How I Got Over izvanredan je crossver, ugodan, emotivan i angažiran album s nekoliko melodija za pamćenje.
