The Strokes
The New Abnormal
(Cult Records, RCA; 2020.)
Je li Strokesima ikad bilo stalo do muzike? Gotovo je dvadeset godina prošlo od njihovog maestralnog debitantskog albuma “Is This It” (2001.). Taj je album, sasvim neupitno, remek-djelo koje je svakako izdržalo test vremena i čije se pjesme i dalje, devetnaest godina poslije, vrte na tulumima, slušaonicama i čije se stihove i dalje urla jednakim, zapravo možda i većim entuzijazmom.
Strokesi su, uz generacijske suborce poput Yeah Yeah Yeahs, Liars, Interpol, the Walkmen i LCD Soundsystem bili prozvani nasljednicima pravog njujorškog zvuka, što god to zapravo značilo. Upravo su Strokesi nosili najveće breme jer su bili pioniri scene u nastanku.
U jeku nu metala i ostalih užasa nultih (jedno čudno, bezbožno vrijeme u modi i muzici) Strokesi su milenijalcima ponudili alternativu, a nešto starijima vratili vjeru u rock & roll. Sve nadolazeće bendove uspoređivali su s njima i to je išlo do te mjere da su buduću stadionsku senzaciju (nešto što Strokesi nikad nisu postali), Kings of Leon, nazivali južnjačkim Strokesima.
Bili su pomazanici, spasitelji rock & rolla, što de facto znači da su se našli pod povećalom. Izbacili su i jako dobar drugi album, “Room on Fire” (2003.), koji je dočekan pozitivnim kritikama, ali i učestalim komentarima da je mrvicu preproduciran i suviše sličan prvom albumu. I tako to počinje, ili izbacuju “kopije” “Is This It” ili previše eksperimentiraju. Strokesi, čini se, više nisu u stanju ispuniti ničija očekivanja. A znate što? Nisu nikad ni trebali. Osim svoja. Na “The New Abnormal” čini se da konačno to i postižu.
Sama naslovnica (djelo Jeana-Michela Basquita, “Bird on Money”) nudi nam ključ za preslušavanje albuma: “The New Abnormal” stilski je šarolik i iznimno zaigran album. Riječ je o daleko najkohezivnijem i najpromišljenijem albumu Strokesa od 2003. Možda je zanimljivo spomenuti kako i ovaj album izlazi usred krize. “Is This It” bio je odgođen zbog terorističkih napada 11. rujna (bend također izbacuje pjesmu “New York City Cops” s američkog izdanja), dok šesto studijsko izdanje dolazi tijekom globalne pandemije, iznimno anksioznog i zbunjujućeg vremena. Producentsku palicu preuzima legendarni Rick Rubin, jedan od najznačajnijih producenata kasnog dvadesetog i ranog dvadeset i prvog stoljeća. Majstorski potez, ispostavilo se.
Casablancasova opsesija synthevima i neproživljenim (bio je tek malo dijete, čak ni tinejdžer) osamdesetima konačno dobro zvuči. Album obiluje lounge momentima, pamtljivim synth dionicama, klasičnim gitarskim rifovima kakve smo mogli čuti i na ranijim uracima te Julianovim predivnim, melankoličnim i lijepom vokalom. Nema nijednog slabog trenutka, od uvodne “The Adults Are Talking”, preko zarazne (i za tulume idealne) “Brookyln Bridge to Chorus” ili plesne i rifične “Bad Decisions” (jasni hommage Billyju Idolu i njegovoj “Dancing With Myself”), do neonske i lijene “Eternal Summer” pa sve do posljednjih numera poput “Why Are Sundays So Depressing“ (koja se bez problema i mogla naći na “Room on Fire”) i ganutljive, teturajuće “Ode to the Mets”. Jednostavno ih je predivno opet čuti kako se zabavljaju.
“The New Abnormal” jedan je od najboljih comebacka u posljednjih deset godina. Da odgovorimo na pitanje s početka ovog teksta. Je li ovom bendu ikada bilo stalo do glazbe? Preslušajte ovaj album i sami donesite zaključak. Neće biti teško.
