Tricky
Mixed Race
(Domino Records)
Težak je teret snimiti remek djelo na samom početku karijere i onda sa svakim novim album živjeti u sjeni početne kreativne eksplozije. Maxinquaye je jednostavno previsoka ljestvica za stizanje i iz današnje perspektive, što dalje i brže micanje od tog “prokletstva” bilo bi ulaganje u neku bolju budućnost, kad prođe dovoljno vremena da se steknu uvjeti za sasvim novi početak.
Tricky je svoje godine opskurnosti pošteno odradio, sustavno radio na fizičkom nestajanju životom u Americi, ali i glazbenom. 15 godina kasnije, albume čovjeka kojem je na vrhuncu slave jedan David Bowie preko glazbenog tiska pisao otvoreno pismo divljenja, više nitko ne čeka s nestrpljenjem. Možda je baš to bio cilj, zaraditi u kolektivnom zaboravu pravo na novi početak?
Ako je Mixed Race taj moment, nećemo okolišati, ovo je nakon dugo, dugo vremena zaista ugodno iznenađenje s Trickyeve strane. Bez obzira što nudi bitno drugačiju atmosferu no što smo navikli. Nije riječ o najboljem, ali jest o najkonciznijem djelu karijere, ne samo zato što deset pjesama traje manje od 30 minuta, Tricky ne luta i ne vrluda, ako se isključi world music moment s hipnotički privlačnim zvukom Alžira u pjesmi “Hakim”, materijal je sabijen, žanrovski stopljen u smislenu cjelinu. “Every Day” ulazi kao zagrijavanje, teški groove nasađen na blues sa zavodljivim glasom studijske debitantice Franky Riley. Može se zamisliti da bi Nick Cave danas baš ovako zvučao da se nije razvio kroz u buku Birthday Partya, već kroz dim marihuane i zvuke trip-hopa. “Kingston Logic” je iznenađenje utoliko što je riječ o najplesnijoj Trickyevoj pjesmi ikad, kao kakav križanac Depeche Mode i Slya&Robbiea. Opet Riley nosi pjesmu do dojmljivog zaokreta, kad ostane samo bas, sve se uspori i Tricky propara zrak glasom kao rašpom. Dojmljivo. “Early Bird” je već familijarnija avangarda, nema sampleova, živi bubanj, živa gitara, živa truba. Tom Waits pada na pamet. “Come to Me” je sličnog ugođaja, zvuči nekako pariški, gdje Tricky živi zadnje dvije godine. Nije teško zamisliti Sergea Gainsbourga za mikrofonom.
Tricky koncerte već dugo voli završiti s “Ace Of Spades” Motorheada i u posljednje vrijeme s novom pjevačicom to zvuči izvanredno. Čini se da već dugo traži pjesmu kojom bi se studijski približio sličnoj energiji i na Mixed Race potraga je, čini se, završena. Spojio je odlični dancehall hit Echoa Minotta “Murder Weapon” i “Peter Gunn Theme” Henrya Mancinija u eksplozivnu poskočicu gdje igra vokala Rileyeve i Trickya funkcionira izvanredno. Općenito, Franky Riley je dobila mnogo prostora, Tricky uglavnom samo mumlja u pozadini i obogaćuje efektno zvučnu sliku.
Mixed Race u cijelosti zvuči organski, humanije i toplije od bilo kojeg od prethodnih osam albuma. I nema ga smisla uspoređivati s njima. Ovo je drugačiji, novi Tricky. Pristupačniji, opušteniji i emotivniji. Ako je to grijeh, pogriješio je. Ako je bavljenje plesnom glazbom grijeh, Tricky je još jednom pogriješio. No, kad se baci uho na top liste, Mixed Race baš u svakom pogledu pomete sve što trenutno vlada plesnim podijima.
