Roxy Music
Roxy Music: 45th Anniversary Edition
(Universal, 1972/2018)
U kontekstu popularne glazbe prve polovice sedamdesetih Roxy Music su odigrali presudnu ulogu kao posve izdvojena, originalna i – kako će se uskoro pokazati – utjecajna postava (to što su uz ostale, utjecali i na Spandau Ballet i slične teško da je njihova krivnja). Mjera njihove vrijednosti sadržana je u prvih pet studijskih albuma koji su, osobito na prve dvije ploče, objedinjavali avangardne elemente, estetiku rocka pedesetih, glam-melodioznost, filmske reference, smisao za vizualno i retrofuturistički senzibilitet u nastupu i prezentaciji ideja.
U povodu 45. obljetnice izlaska, njihov istoimeni prvi album, Roxy Music, dobio je svoju novu i proširenu inačicu. Njegovi ključni dosezi, kako je slikovito pojasnio jedan kritičar, reflektiraju se u neobičnoj vještini grupe da svoje “gotovo primitivne avangardne sklonosti poveže s dorađenim i zrelim skladbama.” Drugačije rečeno, postava Roxy Music funkcionirala je kao platforma za oživotvorenje neobične zamisli koja je bila nezamisliva bez “ne-glazbenika” Briana Enoa, amatera posvećenog eksperimentima s trakama i synthovima. Pojednostavljeno, okosnica originalnog Roxy-dizajna zrcalila se u sučeljavanju Ferryjevih ironijskih stilskih zahvata i Enove sklonosti svemu što je izlazilo izvan prihvaćenih okvira klasičnog rocka.
Bryanova pop melodioznost, sklonost posuđivanju od drugih umjetničkih oblika poput filma (naslov teme “HB” kao Humphrey Bogart!), te posezanje za vokalnim stilizacijama croonerskoga tipa tako su ubačene u apstraktno okruženje. Teksturu su nadograđivali oboist/saksofonist Andy MacKay (glazbenik klasične naobrazbe i bivši student engleske književnosti), gitarist Phil Manzanera (koji je manjak virtuoznosti nadoknađivao unikatnim stilom), te upravo savršen bubnjar, “The Great” Paul Thompson. Sva trojica vrhunski glazbenici, podjednako su pridonijeli subverzivnoj strategiji kreiranja oprečnih elemenata. I svi ti elementi uklopili su se na prvom albumu, Roxy Music, izvorno iz 1972., a sada u remasteriranoj formi, te s kolekcijom dodataka, poput – istina, ne osobito neophodnih – koncertnih BBC snimaka.
Elastično strukturirana “Re Make/ Re Model”, meditativna “Chance Meeting”, višedijelni country-rock/art-funk “If There Is Something” koji će još bolju formu dobiti na koncertnom izdanju Viva!, kao i pomaknuti glam rock singl “Virginia Plain” (koji je najprije objavljen zasebno, neovisno o albumu, a potom je uvršten na sva buduća, pa i ovo, najnovije reizdanje) – sve su to argumenti koji govore u prilog tezi da je riječ o jednoj od najoriginalnijih pojava ne samo onoga doba, nego i mnogo šire. S materijalom kakav je pulsirao na tom neobičnom kolažu (na kojemu se našlo mjesta čak i za Ferryjev doo-wop dragulj “Bitters End”), danas niti jedan mladi bend ne bi mogao dobiti ugovor za veliku diskografsku kuću. No, početak 1970-ih očito je bio neko drugo vrijeme – vrijeme otvorenih vrata.
Na dolazećim izdanjima – redom odličnim For Your Pleasure, Stranded, Country Life i Siren – Roxy su usavršili koncept i izvedbu, prerasli u vrhunske profesionalce i potom se koncem sedamdesetih, nakon trogodišnje stanke vratili na scenu kao sve sofisticiraniji pop sastav za odrasle. Avalon je njihov posljednji, najpopularniji i najslabiji album – veliko artificijelno eighties ništavilo, “zvuk novca” (kako je primijetio kritičar Simon Reynolds), te pomalo otužan primjer u što se sve može pretvoriti entuzijazam s početka karijere.
No, zato bi se prvijenac Roxy Music zajedno s iduća četiri albuma, trebao izučavati u svakoj art-rock školi koja drži do sebe.
