Underworld & Iggy Pop
Teatime Dub Encounters EP
(Caroline International; 2018.)
Jedan od kumova punk rocka, proto-punk pionir i enfant terrible pop muzike, James Newell Osterberg Jr., poznatiji pod svojim stage nameom Iggy Pop, u jednom je londonskom hotelu susreo velški elektronski dvojac: Karla Hydea i Ricka Smitha. Ljubitelji partyja njih poznaju pod imenom Underworld. Slučajan susret rezultira EP-om od četiri trake, iako se njihova muzika na neki način susrela već i prije.
1996. Izlazi “Trainspotting”, filmska adaptacija istoimenog romana Irvinea Welsha. Popov “Lust for Life” i “Born Slippy .NUXX” Underworlda fenomenalno su podcrtavali tematiku filma, svaka pjesma na sebi svojevrstan način. Tekst Iggyjeve kompozicije referira se na djela bitničkog gurua Williama S. Burroughsa, a tematizira borbu protiv ovisnosti o heroinu, tako da nije nikakvo iznenađenje što se pjesma našla među izabranim pjesmama za soundtrack. Rejverska, nabrijana techno/trance pjesma Underworlda osmišljena je kao pijani, unutarnji monolog ovisnika o alkoholu i zasigurno je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih pjesama elektronske provenijencije, a kako rave scena doživljava svoj komercijalni vrhunac upravo devedesetih godina se i ta je pjesma nekako logično našla svoje mjesto u zvučnoj kulisi filma.
EP zgodnog naziva “Teatime Dub Encounters” posjeduje poprilično jednostavan koncept: Iggy slaže svoje stihovlje na sjajno producirane trake Underworlda. Nije da smo očekivali suludu kombinaciju Stoogesa i elektronike. I dok je Underworld isporučio četiri solidne pjesme, zapravo, mjestimice sjajne pjesme koje nažalost upadnu u repeticiju koja je standardna za muziku koju inače rade, ali koja je na ovakvoj vrsti crossovera ipak previše, Iggy Pop je taj čiji dijelovi najviše razočaraju. Iggy, naime, u svojoj starosti zvuči kao privilegirani pripadnik neke, nazovimo je tako, intelektualne buržoazije koja se, iz nekog razloga, smatra odmetničkom. Tekstovi ukazuju na to da je izgubio kontakt sa stvarnosti i ekonomskim prilikama mladih. Eventualno dotiču oronule, starije rokere koji s iritantnim podsmijehom promatraju današnju glazbenu scenu.
Najbolji trenutak doživljavamo kad Iggy odbaci masku, na trećoj pjesmi “I’ll See Big”, na kojoj se prisjeća prijatelja koje je imao, koje je izgubio. Iggyjev gorkoslatki spoken word savršeno uranja u more mekih gitara i syntheva, dok na ostale tri trake prečesto prelazi u pretenciozno, pompozno trabunjanje koje više nalikuje K+ verziji Jamesa Murphyja (LCD Soundsystem) nego reskim i lucidnim komentarima jednog od posljednjih bogova rock & rolla. “Bells & Circles” krene obećavajuće s paljbom electroduba, Iggy otvara stihovima: “if I had wings/I wouldn’t do anything beautiful and transcendent”, da bi zatim prešla u iritantnu reminiscenciju o zlatnom razdoblju kad se u avionima moglo pušiti. Kad uza sve to doda priču o tome kako je šmrkao kokain i zgodnu stjuardesu žicao broj, jasno vam je da je Iggy u sudačkoj nadoknadi svoje karijere. Underworld svojom avangardnom elektronikom na momente uspije spasiti stvar, ali to nije dovoljno da njihova kolaboracija bude iznadprosječna.
Šteta, ovaj sukob raznorodnih titana mogao je biti sjajan da jedan od titana nije postao suviše zadovoljan samim sobom.
