Astral Weeks Live At The Hollywood Bowl
Listen To The Lion Records/Dallas
{etRating 4}
Po NME-u Astral Weeks je peti album šezdesetih godina, iza Revolvera Beatlesa, Pet Soundsa Beach Boysa, prvijenca Velvet Underground, bijelog albuma Beatlesa i Dylanovog Highway 61 Revisited. Q ga je stavio na šesto mjesto najboljih britanskih albuma svih vremena, na Rolling Stoneovoj ljestvici 500 najvećih albuma svih vremena drži 19. mjesto. Ekvivalent ekspresionističkom slikanju ili toku svijesti u literaturi, Astral Weeks je jedan od proto-konceptualnih, narativnih albuma u kojem se priča proteže iz pjesme u pjesmu, iako su napisane tako da bi ih se dalo tumačiti na razne načine. Glazbeno riječ je pak o djelu kojeg u doba pojavljivanja 1968. nije bilo moguće strpati niti u jednu ladicu; keltska atmosfera, folk i jazz i r&b, sve je to u masnim slojevima nabacano naizgled nezgrapno, a zapravo složeno savršenim redom. Snimljen u samo dva sessiona s glazbenicima «na žeton» uglavnom okrenutih jazzu, Astral Weeks je plod glazbenog impulsa jer nije bilo nota niti posebnog objašnjavanja. Prvo bi 
Van odsvirao stvar na akustičnoj gitari i onda im rekao da ga samo prate po osjećaju. Morrison pjeva kao u groznici, pod pritiskom, bijesan i pitom, ranjen i prgav, kolebljiv i siguran u sebe; dvojakost je druga riječ za Astral Weeks, ovisno kako se gleda. Skraćeno u dvije riječi, Astral Weeks je mistično i oporo remek djelo. U skladu s tim, unatoč panegiricima, komercijalno je album doživio fijasko, ali je s godinama stjecao kultni status i sljedbeništvo. Na kraju, kao što je rekao Elvis Costello, Astral Weeks ostaje jedan od najavanturističkijih zapisa rocka i do dana današnjeg nema ploče koja bi se mogla proglasiti smionijom. Četrdeset godina kasnije radoholični Morrison vraća se svom bitnom djelu živom snimkom albuma u cijelosti, stvar po stvar kako je snimljen u originalu. U intervjuima je govorio kako ga oduvijek želi odsvirati onako kako ga je prvotno zamišljao, uostalom voli koncerte više od studija, voli tu neponovljivost živog nastupa. «Astral Weeks – Live At The Hollywood Bowl» sniman je tokom dvije večeri krajem prošle godine uz prisutnost samo dvojice izvođača s originalnih sessiona, dakako Morrisona i gitariste Jaya Berlinera. Na sreću, svi ostali novi glazbenici shvatili su predložak izvanredno – iako se Van ponovno poslužio istom taktikom održavši samo jednu probu prije nastupa – i pružili instrumentalnu pratnju dostojnu originala. Zapravo, najjasniji dojam u diferenciranju originala i žive izvedbe je u «debljini». Studijski original je suh, tanak, sonično škrt u svojoj genijalnosti, dok je ova koncertna izvedba raskošna, s masnim basovima, da ne pričamo o orkestralnoj pratnji koja je dodala još malo muzikalnosti. I dalje ozbiljan u skladu s predloškom, živi Astral Weeks tek je mrvicu uglađeniji i zabavniji od originala, Van Morrison ovdje nije u groznici, bol se ne emitira s njegovih glasnica, raspjevan je s glasom koji nevjerojatno prikriva njegove već visoke godine i zvuči nekako slavodobitno. Nije rijetko da nekad veliki glazbenici postanu vlastite karikature, što je još gore, i svoja vrijedna dostignuća uživo pretvaraju u karikature. Kod Vana Morrisona nema kompromisa te vrste, pravovjeran je i stamen poput svjetionika na buri. Još jedan razlog zašto je živa verzija tako dobra i s razmakom od 40 godina u odnosu na studijski Astral Weeks.
Tihomir Ivka
