Van Morrison
Three Chords and the Truth
(Exile / Caroline International, 2019)
Prvo što će dugogodišnji slušatelji 74-godišnjeg Vana Morrisona uočiti na novom albumu, ali i na nekoliko prethodnih, jest glas. Iznimno artikuliran, elastičan i čvrst, suptilan i energičan, dinamičan i emotivan, Morrison ovako uvjerljivu vokalnu partiju nije pružio još od razdoblja albuma Common One i Beautiful Vision.
Three Chords and The Truth njegovo je 45. studijsko ostvarenje u karijeri, a šesto – i daleko najbolje – u posljednje četiri godine, od Keep Me Singing naovamo. Kulminacija je to iznimno produktivnog, kreativno nekonzistentnog razdoblja, ispunjenog čudnom mješavinom rutinski odrađenih jazz i rhythm and blues obrada i osrednjih-do-solidnih originala. Uz iznimku predivne balade “If We Wait For Mountains” (za koju je stihove napisao izvrsni tekstopisac i libretist Don Black), Three Chords u cijelosti je ispunjen originalnim Morrisonovim rukopisom – ali ne bilo kakvim. Riječ je o zaokruženom albumu, dizajniranom po provjerenoj formuli, ali ovoga puta s postojano visokom razinom kvalitete.
Naslov je posuđen od country skladatelja Harlana Howarda, prominentnog autora koji je tim riječima – tri akorda i istina – odgovorio na pitanje što je country glazba. Ne računamo li dopadljivi valcer “Bags Under My Eyes” (koji tematizira život na koncertnim turnejama), ovdje nema mnogo tragova countryja: “three chords and the truth” očito je uputa o što jednostavnijem načinu izražavanja. U skladu s odavno uspostavljenim estetskim kriterijima, ključne stilske sastavnice strateški su raspoređene u više od sat vremena glazbe, pretežno u sporom i srednjem tempu, uz savršeno ugođen prateći sastav i standardno toplu produkciju.
“You Don’t Understand” koja, očito podsvjesno, citira Dylanovu glazbenu frazu iz Dylanove monumentalne “Ballad of a Thin Man2, koristi blues okvire. Drugdje, mnogo učestalije, prepoznaju se folk elementi, uz mnogo akustične gitare i orguljaških premaza. Ionako sjajnu prateću ekipu pojačao je jazz gitarist Jay Berliner, suradnik s albuma Astral Weeks. Tematski i glazbeno, Morrison i dalje nadahnuto funkcionira u procjepu između ovozemaljske mrzovolje (“Fame Will Eat The Soul”, duet s Billom Medleyem iz Righteous Brothersa) i kozmičkog/keltskog misticizma: uvodna “March Winds In February” i finalna “Days Gone By” uokviruju, ne slučajno, album koji se ugođajem i kvalitetom naslanja na njegove najbolje radove iz 1980-ih i ranih devedesetih.
