Rituals
Fiction/Universal Music
{etRating 3}
Kad su u jednom intervjuu gitaristi i pjevaču Harryu McVeighu na nos nabili činjenicu da njegov bend zvuči kao "wannabe" Joy Division, Editors, Interpol (i National, dodali bi mi ovom nizu), McVeigh je odgovorio kako spomenuti nikad nisu bili njihova inspiracija niti im se sviđaju, glazbeno nadahnuće crpe prije svega iz opusa Talking Headsa.
Ali i drugi album londonske trojke Ritual može se dovesti u vezu s mnogo toga,a li s Talking Heads nikako. I to ne samo po glazbi; White Lies su još jedna skupina ljudi u crnom, s tamnim glasom frontmena a la Ian Curtis, gdje i omot novog CD-a u sivo-maslinastim tonovima i dvije djevojke u retro-vojnoj modi djeluje kao metafora hladnoće i strogoće.
U istom intervjuu McVeigh je dodao i to "da White Lies ionako zvuče mnogo poletnije i ritmičnije od Interpola ili Joy Division". Tu bi se već mogli složiti, Ritual je često na rubu plesnog ritma, nešto kao ledena verzija Franza Ferdinanda ili Killersa, i sudeći po par pamtljivih refrena i osjećaju za zanosnu melodiju, White Lies imaju puno potencijala. No na drugom albumu White Lies kao da još traže svoju osobnost i način da se otresu gore iznesenih usporedbi.
Dapače, Ritual proširuje listu asocijacija, u novovalno pompoznim "Is Love" i "Strangers" čuje se Ultravox obogaćen čvršćim gitarskim zvukom, fini i ozbiljni pop iz "Turn The Bells" nepogrešivo vuče na Tears For Fears iz najkomercijalnijih dana, a igru čvrstog basa i klavijatura s vokalnom afektacijom u "Streetlights" nije teško dovesti u vezu s Echo & The Bunnymen. Kad je eklekticizam manje očit kao u "Peace & Quiet" s inteligentno pomiješanom elektronikom i setom violina, a refren silan i svjež, White Lies pokazuju potencijal stadionskog benda.
Tihomir Ivka
