Dvadeseti je rujna 1979., New York, Palladium. Svjetlokosi mladić odjeven u crno svira svoju crnobijelu Fender precision bas gitaru. Njegovi suborci i on znojni su, trzaju se na svaki proizvedeni ton, preplovili su Atlantik kako bi propovijedali svoje bijesno evanđelje. Mladić svako toliko baci oko na publiku, vidi samo siluete koje sjede. Frustriran podiže gitaru visoko iznad glave i smrska je o pozornicu. Pennie Smith, fotografkinja, uzmiče pred pomahnitalim momkom i ne znajući okida jednu od najprepoznatljivijih fotografija u povijesti rock & rolla. Ispočetka nije htjela da se fotografija uopće koristi za potrebe albuma. Smatrala je da je suviše mutna. Paul Simonon, basist benda The Clash, razbija svoju gitaru. To će biti na naslovnici trećeg albuma zvanog “London Calling”.
Hajde da prvo nešto kažemo o samoj naslovnici. Dobro, svi znamo tu fotku. Gornji lijevi kut, bijela slova, piše: The Clash. Skroz lijevo, vertikalno prema dolje, roza slova, piše: LONDON. Donji lijevi kut, zelena slova, piše: CALLING. Font, boja i kompozicija očiti je omaž ili pastiš debitantskog albuma Elvisa Presleyja. Elvis, kralj rock’n’rolla, čiju prvu ploču možemo, ako bismo htjeli, promatrati kao početak rock & rolla. Zgođušni Elvis je u ekstazi, tambura, pjeva, u potpunom je deliriju. S druge strane imamo frustriranog Simonona. Ako je Elvis Presley bio rođenje rock & rolla (što nije, ali neka, pravimo se za potrebe ove priče da je), onda bi “London Calling” bio svojevrsni kraj rock & rolla. Zanimljivo je da je ideja bila da se ploča zapravo i zove “The Last Testament.”
No dobro, budimo realni, rock glazba kakvu su tadašnji diskografi poznavali, bila je mrtva otkako su se pojavili klinci s vizijom koji nisu imali potrebe svirati rapsodične i virtuozne solaže, ali Clashovci su među prvima u punk glazbi vidjeli mogućnost da postignu nešto više. Zašto? Jer se nisu, poput mnogih suvremenika, svodili na irokeze, ziherice, pubertetsko pokazivanje srednjeg prsta bilo kome starijem od trideset i prečesto ignorantsko shvaćanje glazbe.
The Clash je bio hrabar bend. Besmrtnim riječima Joea Strummera, da im je netko ponudio da sviraju balalajke, rekli bi mu: “Give us the biggest balalaikas!”, i to je živa istina.
Mark Perry, osnivač kultnog fanzina “Sniffin Glue”, rekao je da je punk umro onog trenutka kad je The Clash potpisao za CBS. Čovjek jednostavno nije mogao vidjeti kako se Clash jednostavno htio distancirati od tad već uniformiranog glazbenog vala (doista, Sex Pistols su imali unaprijed iskrojenu odjeću koju bi im pripremili Vivienne Westwood i Malcolm McLaren).
Priča Clashovaca takva je otpočetka. Mick Jones živio je sa svojom bakom i tri starice, konstantno je svirao gitaru i, kao svaki normalni adolescent, razmišljao je o bijegu od svakodnevice. Glazba je bila jedini očiti izbor. Problem je što je glazba u to doba bila rezervirana za iznimne zvjerke. Dugokosi, buljooki mladić sa smiješnim zubima nije tu što imao tražiti. Paul Simonon htio je biti slikarom, ali se razočarao u štreberluk i pretencioznost koji je vladao Akademijom. Upoznao je Micka i ovaj ga je pokušao naučiti da svira gitaru. Nakon dva sata, Jones odustaje. Simonon se, nekako logično, kao i svi ljudi koji žele biti u bendu, ali ne znaju svirati, hvata bas gitare. Bitno je napomenuti da Simonon dolazi iz dijela Londona gdje prevladava karipsko stanovništvo. Reggae mu nije nimalo stran, kao ni sjajan osjećaj za ritam. Tu je i Joe Strummer, takozvano “oficirsko dijete”, oduševljava se rockabillyjem i bluesom. Nešto je manje oduševljen Akademijom jer su ih nisu, njegovim riječima: “nastojali naučiti kako naslikati predmet, nego kako naslikati crtež samog predmeta.” Trojka se okuplja, nakon originalnog bubnjara, Terryja Chimesa, bend je nabrojao 205 (riječima: dvije stotine i pet) bubnjara prije negoli je došao Topper Headon. Momak koji je zakucavao bubanj i nije se libio svirati funk, soul, disco ili po tom pitanju bilo što.
Bili su savršen spoj, Mick je bio majstor aranžmana i melodije, Strummer je doprinosio svojim bijesom i fantastičnim riječima pjesama, Simonon je, osim što je imao stila i bio iznimno zgodan, imao smisla za sjajne bas linije, a Topper je sve to što se naizgled činilo nespojivim, skupa vezivao i gurao strašnom silinom. “London Calling” je, po mišljenju mnogih, najbolji album ovog benda. Neki kažu, a među njima i sam autor ovog teksta, da je riječ o najboljem albumu svih vremena. Ako ništa, svakako je najbolji dvostruki album svih vremena.
“London Callingu” prethodi nekoliko stvari. Prvo, nisu se uspjeli komercijalno probiti u SAD-u. Drugi album, “Give ‘Em Enough Rope” bio je drastično ispoliraniji od prvog, ali nije zainteresirao tamošnje diskografe. Drugo, bend raskida suradnju s dotadašnjim menadžerom, Berniejem Rhodesom. Drugim riječima: bili su stjerani u kut. Treća je ploča morala biti nešto posebno. Za probe su iznajmili prostor zvan Vanilla Studios, osamljeno mjesto nalik garaži. Frenetičan tempo skladanja, pisanja, probe i snimanja, prekidali bi nogometnim haklom (legenda kaže da je Simonon sve kršio).
Postoji zgodna anegdota gdje Clashovci razbijaju (rezultatski i fizički) predstavnike izdavača. Nakon hakla išli bi na pivo, a zatim bi opet išli na probu. Nisu imali materijal pa bi improvizirali. Svirao se Dylan, Bo Diddley, ska, reggae, rockabilly. Na kraju su imali devetnaest traka. Album je snimljen u Wessex Studios pod producentskom palicom otkačenog Guya Stevensa (koji je inzistirao na tome da se iz ploče izvuče maksimalna emocija) i nadzorom Billa Pricea (koji se trudio da stvari ne eskaliraju). Paul Simonon kaže da ga je Stevens nevjerojatno opuštao i da ga nije bilo strah odsvirati koji krivi ton. Seanse bi nerijetko završile tako da bi se Guy i Bill hrvali jer je svaki imao drukčiju viziju onoga kako je album trebao zvučati.
Nekako je suvišno uopće pisati o rezultatu. Ploča je, bez ikakvog pretjerivanja, remek-djelo. Devetnaest raznorodnih, hibridnih pjesama. Devetnaest pjesama bez ijednog dosadnog trenutka, devetnaest pjesama prepunih topline, ljudskosti, bijesa i prkosa.
The Clash je svojim primjerom okuražio mnoge glazbenike da “posegnu za najvećom balalajkom”. Nisu se prestajali oduševljavati glazbom i različitim zvukovima i tehnološkim mogućnostima do samog kraja (nažalost, u slučaju Joea Strummera, u pitanju je kraj života), nisu se bojali upijati i iznova, iznova, iznova stvarati nešto što je nadahnulo i što i dalje nadahnjuje. Bila je to njihova misija i bili su i više nego uspješni u njoj. Riječima Paula Simonona: “We did our job and that’s the story and now we’re gone. And that’s it. That suits me fine.”
