Shane MacGowan bio je vlasnik jednog od najdebljih zdravstvenih kartona u povijesti moderne popularne glazbe – ako ne i najdebljeg. U tekstu koji je povodom njegove smrti objavljen prošlog tjedna u New York Timesu, na jednom je mjestu usput spomenuto da je MacGowan tijekom života bio – iznova i iznova – ozljeđivan u “padovima i sudarima s pokretnim vozilima”. Vjerojatno nikada više u nekom nekrologu nećemo moći pročitati nešto slično.
Posljednje razdoblje svog života proveo je u invalidskim kolicima. Godine 2015. slomio je – u padu – zdjelicu, od čega se nikada, u stvari, nije bio oporavio. Da stvar bude gora, istovremeno se borio i s encefalitisom, infekcijom moždanih stanica, a kao službeni uzrok njegove smrti navedena je na koncu upala pluća. Podloga ovim i sličnim zdravstvenim komplikacijama bio je, naravno, MacGowanov dugogodišnji, ekstremni alkoholizam i samo nešto manje ekstremna konzumacija različitih vrsta droga. Najblaže rečeno, počeo je rano. Prema vlastitom priznanju, kao petogodišnjak pio je dvije boce Guinnessa dnevno. Svejedno, zamalo je dogurao do 66. rođendana, što je već samo po sebi impresivno ostvarenje negdje na granici između heroizma i tragedije.
Puno, puno važnija činjenica, međutim, je ta da je MacGowan bio i vlasnik jedne od najimpresivnijih pjesmarica suvremenog popa. Osim što je na razini forme na posve originalan način povezao energičnost punka i egzistencijalnu grozničavost tradicijske irske glazbe, MacGowan se na pet albuma koje je snimio s grupom The Pogues predstavio i kao ponajbolji tekstopisac svoje generacije. “Dobro mi je išlo pisanje”, rekao je Richardu Ballsu, autoru koji je napisao autoriziranu MacGowanovu biografiju “A Furious Devotion” (2021.). “Znam pisati, znam slovkati, znam biti protočan. Kada sve to pomiješam s glazbom, rezultat je savršen.”
I doista, teško je ne složiti se s takvom ocjenom. Ne morate znati baš ništa o poeziji, ali kada MacGowan, recimo, pjesmu “A Rainy Night in Soho” zatvori sa stihom “You’re the measure of my dreams” (“Ti si mjera mojih snova”), jasno vam je da imate posla s autorom koji teško trpi usporedbe. Teme i motivi koje je MacGowan obrađivao u svojim pjesmama – iskustva emigracije, izmještenosti svih vrsta, alkoholiziranosti, propalih ljubavnih veza, siromaštva, smrti – vjerno su zrcalile njegov vlastiti turbulentan život. Ambijentalno, ne postoji autor koji je pjesmu znao natopiti osjećajem romantične, pripite rezigniranosti pred životom bolje od MacGowana.
Rođen je na Božić 1957. godine u Pemburyju, selu u jugoistočnoj Engleskoj, gdje su se MacGowanovi roditelji, irski iseljenici, smjestili svega nekoliko mjeseci ranije. Tinejdžerske godine proveo je pak u Tunbridge Wellsu, srednjoklasnom londonskom predgrađu, dok je ljeta provodio u Tipperaryju, u Irskoj, u rodnom mjestu svoje majke.
MacGowan je odrastao u obitelji izraženog republikanskog pedigrea. Obiteljska rodna kuća u Tipperaryju funkcionirala je tijekom Irskog rata za neovisnost (1919.-1921.) kao sklonište za IRA-ine borce. Ljeta u Irskoj i obiteljska tradicija presudno su ga odredili – i umjetnički i politički. U Engleskoj, međutim, nije rastao na način koji je bio tipičan za djecu irske radne emigracije. Kao nadareni učenik, prije svega za književnost, pohađao je uglavnom privatne škole, prije nego što je zaradio stipendiju za Westminster, elitnu obrazovnu instituciju kroz koju je prošlo i nekoliko britanskih ministara. Nije dugo izdržao. Iz škole je izbačen zbog konzumacije i prodaje droge, a osamnaesti rođendan dočekao je u psihijatrijskoj bolnici.
Kada je otpušten, zaronio je u londonsku punk scenu. Formaciju, zenit i raspad engleskog punk polja doživio je uglavnom kao slušatelj i polaznik koncerata. Međutim, u osamdesetima je stiglo vrijeme za prelazak na drugu stranu pozornice. Fenomen The Poguesa valjalo bi shvatiti baš u tom kontekstu – kada je kreativna energija punka isparila, veterani scene počeli su razvijati interes za ono što će u Velikoj Britaniji otprilike u isto vrijeme biti etiketirano kao world music.
“Pomislio sam, ‘ako ljudi sada inzistiraju na etnicitetu, baš bih mogao prihvatiti i vlastiti etnicitet”, rekao je MacGowan jednom prilikom. “Čekao sam da netko drugi to učini, ali to nije učinio nitko, pa sam to odlučio učiniti sam.” Iz ovog je posve jasno u kojoj je mjeri puritanstvo u opisivanju The Poguesa kao irskog benda zapravo promašeno. The Pogues su bili londonski bend u istoj mjeri u kojoj je to, primjerice, bio i The Clash. Najpreciznija kategorizacija vjerojatno bi bila ona prema kojoj su The Pogues, više od bilo čega drugog, bili bend irske emigracije. Uostalom, doček na “domaćem” terenu bio je uglavnom neprijateljski. Irski kantautor Tommy Makem rekao je svojedobno da su The Pogues “najveća katastrofa koja se dogodila irskoj glazbi.”
Svi ključni sastojci MacGowanove poetike besprijekorno su predstavljeni već na debitantskom albumu The Poguesa, “Red Roses for Me” (1984.) Zbog totalne disfunkcionalnosti prouzrokovane alkoholizmom i ovisnošću o drogama, MacGowan je iz grupe izbačen 1991. godine. Albumi i pjesme koji su nastali u međuvremenu govore dovoljno sami za sebe i nastavit će biti slušani, pjevani i voljeni još neko, dugo vrijeme – koliko zbog originalnosti aranžmana i razine naracije i karakterizacija u MacGowanovom pismu toliko i zbog bezrezervnog humanizma koji je bio emocionalni kamen temeljac svake MacGowanove stvari.
MacGowan je imao jednog (jedinog?) heroja, a to je bio veliki irski pjesnik, romanopisac, dramatičar i IRA-in aktivist Brendan Behan. Kada je Behan preminuo 1964. godine, Flann O’Brien, drugi veliki irski pisac 20. stoljeća, oprostio se od njega ovim riječima: “otišao je vlasnik najvećeg srca koje je u Irskoj kucalo tijekom posljednjih 40 godina.” MacGowan je pravi Behanov nasljednik bio i u toj kategoriji.
