Kada je Adam Schlesinger, američki pop multipraktik, prvog travnja ove godine u bolnici u Poughkeepsieju (New York) u 53. godini života preminuo zbog zdravstvenih komplikacija uzrokovanih koronavirusom, na tužan je način zaokružena jedna jedinstvena glazbena biografija koja kao da je nastajala u nekom drugom vremenu. Dojam je takav jer je, u stvari, formulacija barem djelomično točna — drugim riječima, Schlesingerovo glazbeno formiranje odvijalo se na pozadini onih društvenih i ekonomskih procesa koji su poslijeratno američko materijalno blagostanje s vremenom preveli u za većinu ljudi materijalno krajnje neizvjesnu sadašnjicu. Najjednostavnije rečeno, čovjek je radio glazbu onako kako je mislio da se glazba treba raditi i od toga živio relativno pristojno.
Odakle uopće krenuti? Schlesinger je doista bio figura koju je bez poteškoća moguće zamisliti kako radi za stolom u nekoj od Brill Building ili Tin Pan Alley kancelarija. Generacijski, vjerojatno je uhvatio posljednji vlak. Bio je hiperproduktivan autor, radio je i kao producent, svirao je gitaru, bas-gitaru, klavijature i još cijeli niz drugih instrumenata, nagrađen je s Grammyjem, tri Emmyja i nagradom za popularnu glazbu Američkog društva skladatelja, autora i izdavača. Tu su i nominacije za Oscara, Zlatni Globus i Tony. Prema svim standardima, dakle, posrijedi je — najblaže rečeno — iznimno uspješna karijera. Ali Schlesinger — rečeno još blaže — nije bio poznat u uobičajenom smislu riječi. Mnogi su uživali u njegovim proizvodima, bez da su znali čiji rad iza tih istih proizvoda stoji.
U Schlesingerovom slučaju genijalnost je uvijek prodirala iz pozadine. Čak je i njegova relativna anonimnost bila posve specifična. U pitanju nije bio autor čija bi autsajderska pozicija bila posljedica neshvaćenosti ili suviše pretencioznih formalnih ambicija, kao što je to često slučaj u popularnoglazbenoj povijesti, naprotiv — Schlesinger je bio vjerojatno najbolji pop obrtnik u posljednjih tridesetak godina, tehničar, utjelovljenje profesionalca koji je od najosnovnijih i najšire dostupnih pop materijala zapanjujućom rutiniranošću na svjetlo dana izbacivao jedan dragulj za drugim.
Široj publici – uvjetno rečeno – trebao bi biti najpoznatiji kao bolja polovica autorskog dvojica iz power-pop benda Fountains of Wayne, oformljenog 1995. godine u New Yorku. Međutim, Schlesinger je, iako zaslužan za većinu pjesama (i više-manje sve bolje), i u Fountains of Wayne svjesno ostajao u drugom planu. Pisao je pjesme, svirao bas-gitaru i vodio računa o bek-vokalima, dok je funkciju frontmena obnašao Chris Collingwood, Schlessingerov studentski kolega s koledža Williams u Massachussetsu. U razdoblju od 1996. do 2011. godine Fountains of Wayne objavili su pet albuma, kvalitetom, pameću i konceptualnim smislom prilično ujednačena, s pjesmama koje su u pravilu pisane prema formulama predstavljenim na albumima The Beatlesa i The Kinksa iz druge polovine šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Schlesingerova savršena kontrola te forme samo je jedan dio priče, drugi, možda još fascinantniji, tiče se tekstova. Dovoljno je, recimo, poslušati pjesmu “Sick Day” s eponimnog debija iz 1996. godine — Fountains of Wayne bili su vjerojatno jedini bend koji je sredinom devedesetih vjerovao da su banalna, uredska svakodnevica, uredski rituali, dolazak i odlazak s posla ili tupilo beskrajnog radnog dana motivi vrijedni autorskog interesa i pažnje.
Količina autentične ljudske empatije s kojom je u spomenutoj pjesmi opisano putovanje neimenovane djevojke iz Jerseya na posao na Manhattan i natrag nije iznimka samo u pop produkciji iz spomenutog razdoblja.
Nije isključeno da su baš specifičnost tematskih preokupacija i mekoća pripovjedne perspektive umanjivali popularni domet hrpe formalno besprijekornih pjesama, jer se na kakav-takav komercijalni proboj moralo čekati do 2003. godine i albuma “Welcome Interstate Managers”, odnosno do hit-singla “Stacey’s Mom”. Kada je jednu takvu – također sjajnu – pjesmu moguće shvatiti kao neki oblik autorske koncesije, onda je još jasnije što su Fountains of Wayne iza sebe uspjeli ostaviti.
Bend je posljednji koncert odsvirao u listopadu 2013. godine u Minneapolisu. Ponovno okupljanje u teoriji nikada nije bilo isključeno, iako je svima zainteresiranima bilo jasno da su izgledi za tako nešto u praksi minimalni.
Schlesinger je nastavio briljirati u drugom polju. Uostalom, skladanje “za ekran” nije mu uopće bilo strano. Neki bi se mogli sjetiti pjesme “That Thing You Do!”, savršenog Beatles-pastiša, koju je Schlesigner napisao za istoimeni film iz 1996. godine. (Riječ je, inače, o redateljskom debiju Toma Hanksa).
Treba spomenuti i baladu “Way Back Into Love” iz romantične komedije “Music and Lyrics”, s Hughom Grantom i Drew Barrymore u glavnim ulogama, iz 2007. godine. Schlesinger je pisao i za “Ulicu Sezam”, Stephena Colberta, ceremoniju nagrada Tony.
Najimpresivniji komad Schlesingerove ostavštine, međutim, vjerojatno će biti više od 150 (!) pjesama koje je u posljednje četiri godine napisao za američku romantičnu glazbenu komediju (u formatu serije) “Crazy Ex-Girlfriend”. U prosjeku, frekvencija je bila – dvije pjesme tjedno, odnosno dvije pjesme po epizodi. I kada jednom – prije ili kasnije – budu bile okupljene na jednom mjestu Schlesingerov autorski raspon i kapacitete bit će moguće shvatiti na najpošteniji mogući način.
Iz jednog stila u drugi, iz jednog razdoblja u drugo, od jedne do druge i treće teme, Schlesinger se bogatim arhivom popularne glazbe kretao s lakoćom i autoritetom kakve u budućnosti vjerojatno više nećemo imati priliku vidjeti. Prerana smrt sigurno će mu donijeti barem nešto nalik onoj vrsti priznanja kakvu za života nije uspio dobiti. Bit će važno da se barem ona održi na životu što je duže moguće.
