Putanja od kultne ‘indie’ pojave do statusa internacionalne atrakcije katkad se, uz malo sreće i mnogo dara, prevali u jednome dahu. Nema boljeg primjera od kanadskog kolektiva Arcade Fire koji je prvijencem Funeral sredinom prošlog desetljeća najprije hipnotizirao kritiku, potom underground publiku, a onda ostatak svijeta.
Tim debijem, odnosno (kako je to sročio jedan kritičar) “jednom od najradosnijih ploča o smrti ikad snimljenih”, započinje karijera najambicioznije globalne art-rock skupine. Ali ne samo to: njime je otpočela i nova faza u razvojnoj etapi svjetskog indie-rocka, tog maglovito definiranog žanra za koji pouzdano znamo samo to da se opire pravilima mainstreama, istovremeno mijenjajući njegovu formu.
Sa svojim prvijencem Funeral, sredinom prošlog desetljeća, najprije su hipnotizirali kritiku, potom underground publiku, a onda ostatak svijeta
Nakon veoma solidnog ‘crkvenog’ izdanja Neon Bible i izvrsnog Suburbs, Arcade Fire sada uskaču u ulogu nekadašnjih Talking Headsa, iako su njihovi kreativni dometi očito skromniji od onih Davida Byrnea. Proračunato ili ne, pokušavaju postaviti nova mjerila, pomaknuti granice srednje pop struje i uspostaviti novi poredak na zamrloj rock pozornici s obje strane Atlantika.
U jednom nedavnom intervjuu šef Arcade Firea Win Butler ovako opisuje zvuk novog albuma Reflektor: “Bit će to mješavina Studija 54 i haićanskog voodooa.” Dodaje pritom i kako će na promotivnu koncertnu turneju sa sobom povesti i “dvojicu perkusionista s Haitija.” Povlačeći jednostavnu usporedbu, mogli bismo zaključiti da je Arcade Fire dosegnuo onu točku u karijeri koju su Talking Heads postigli izdanjem Remain In Light. Drugim riječima, onda kad su u studiju i na pozornici povezali svoja ambiciozna art-rock načela, urbanu neurozu New Yorka, znoj funka i afričku poliritmiju.
U svojim egzotičnim tripovima Butler se ograničio na Haiti, no obojica – on i Byrne – postigli su strateški i umjetnički cilj. Prokrčili su, naime, manevarski prostor za nove izazove i na istom kronološkom mjestu (na četvrtom albumu) otvorili novo poglavlje u razvoju benda. Pritom se Headsima početkom 1980-ih kao svojevrsni ‘katalizator’ nametnuo Brian Eno, dok je trideset tri godine poslije grupi Arcade Fire u istu svrhu poslužio američki producent, glazbenik i spiritus movens projekta LCD Soundsystem James Murphy.
Njihov šarm i dalje proizlazi iz uzbudljivosti koju slušatelj osjeća otkrivajući je sloj po sloj, svakim ponovljenim konzumiranjem
A cijelu tu operaciju zaokreta nemoguće bi bilo postići bez radikalno novog pristupa, ma koliko je on izveden iz već postojećih i ustaljenih principa. Jer, disco stare škole, koji se čuje u mnogim dijelovima albuma Reflektor – uključujući zarazni singl istog naziva – izvodi se već desetljećima, i to u raznim oblicima i stilskim (pod)izvedenicama. O spiritualnosti haićanske i afričke tradicije ne treba trošiti riječi, kao ni o art-rock postulatima koje su prije četrdesetak godina oblikovali Roxy Music, Lou Reed i David Bowie. Svi su se oni, pa tako i Arcade Fire, napajali jednako opijajućim koktelom autorskog angažmana, primarne glazbeničke strasti i intelektualne znatiželje. I svi su u vlastiti zvuk ugrađivali elemente žanrova različitog geografskog i stilskog predznaka koji su ih u pojedinim trenucima fascinirali. I napokon, svatko je od njih pritom zadržao vlastiti umjetnički identitet i iz ‘starog’ uspio stvoriti nešto novo.
U slučaju Arcade Fire, dojmovi se još uvijek sređuju. Reflektor je opsežno djelo podložno temeljitim analizama; njihov će rezultat biti moguć tek s odmakom, kad se recenzentske glave dovoljno ohlade. No, nešto se odmah može zaključiti. Riječ je o dvostrukom albumu lišenom koherentnosti, o ambicioznom djelu koje je kalorično, autorski mjestimično manjkavo, ali svejedno impresivno i značajno – vjerojatno jedno od bitnijih u 2013. godini. U retrospektivi, taj će se album pokazati ključnom točkom na putu kojim se bračni par Win Butler i Régine Chassagne uspeo iz lokalnog indie podzemlja do povlaštenog kruga zvijezda kojima caruje njihov uzor David Bowie.
S njime su već ostvarili suradnju (i snimili koncertni EP Live at Fashion Rocks, 2005.), pa nije čudno da se Thin White Duke pratećim vokalima, i kao podrška, priključio u spomenutom singlu “Reflektor”. San je ispunjen. Prvi odjeci s tržišta – album je debitirao na prvim mjestima u Kanadi u Velikoj Britaniji – govore da još uvijek imaju podršku vojske sljedbenika. Kritičari su ovaj puta podijeljeni – jedni ih, poput pomodnog i utjecajnog indie/hipsterskog portala Pitchfork, predvidljivo kuju u zvijezde. Drugi pak pokušavaju trezvenije i mnogo kritičnije, katkad nervozno i brutalno, sagledati multidimenzionalnost glazbene slike koja može zaslijepiti nepripremljenog slušatelja.
No bez obzira ih kojeg ih kuta promatrali, prevaga je još uvijek u njihovu korist, a sva je zgoda da će se i povećati. Glazba grupe Arcade Fire rijetko je bila posve prohodna i bez ostatka pitka. Njihov šarm i dalje proizlazi iz uzbudljivosti koju slušatelj osjeća otkrivajući je sloj po sloj, svakim ponovljenim konzumiranjem.
Na sceni kojoj dominiraju bendovi sve skromnijih autorskih potencijala, ambicija i domašaja, oni strše kao jedan od posljednjih sastava velikog kalibra čija glad za novim sažima gotovo sve: klasični rock, new wave, indie, world, folk, funk, suvremenu elektroniku, filmske i filmične postupke, a sada čak i elemente egzistencijalističkih filozofskih promišljanja Sørena Kierkegaarda – neki od njegovih eseja pridonijeli su stihovima i temama na albumu Reflektor. Strah? Osamljenost? Otuđenje i očaj? Sve te univerzalne ljudske poruke i muke, jednu po jednu, možete doživjeti u potpuno novom kontekstu. Čak i kad su naporni više no što je pristojno, kad su im pjesme očito predugačke, a glazba pleše na rubu pretencioznosti, Arcade Fire ne prestaju biti zanimljivi.
Reflektor
Merge / Universal Music 2013
Ocjena: 3,5 / 5
Svi koji su proteklih tjedana ostali očarani singlicom “Reflektor”, a kasnije i nešto manje zaraznom (ali ipak teško odoljivom) pjesmom “Afterlife”, mogli bi ostati zbunjeni cjelinom koju dvije skladbe predstavljaju. Dvostruki album koji je zamalo mogao stati i na jedan CD najambiocioznija je dosadašnja postaja grupe, u to nema sumnje.
Reflektor sadrži i neke od najhrabrijih eksperimenata Wina i Willa Butlera, Régine Chassagne i preostale trojice članova montrealske art-rock družine.
No slušatelj naviknut na konzumaciju radijskih hitova morat će uložiti mnogo konzumentskog truda ne bi li pohvatao sve konce i niti koje raspršene sastojke povezuju u cjelovit projekt. Njegov završetak, primjerice, utjelovljen u 11-minutnoj temi “Supersymmetry”, naprosto je (pogotovo u svojem drugom dijelu) promašen u svojem jalovom eksperimentiranju i poigravanju s elektroničkim teksturama.
Tko zna u kojoj je mjeri za to kriv producent James Murphy (LCD Soundsystem), no ako se većina osvrta u nečemu s razlogom slaže, riječ je o činjenici da je netko morao grupi objasniti da dulje ne znači istovremeno i bolje. Skraćivanjem i editiranjem većina bi skladbi zadržala izvorni duh i kreativni ‘razlog postojanja’.
No dojam i ovako nije slab. Album je protkan mnoštvom zanimljivih ideja, nerijetko aranžmanski sređenih do stupnja perfekcije. Skladba “Here Comes The Night Time II” buja gotovo simfonijskom progresijom, ali vrhunac albuma je izvrsna (Flaming Lipsima nalik) “Awful Sound (Oh Eurydice)” – ritmična ali suptilna, besprijekorno melodična i emotivna: grčka tragedija prenesena u tjeskobni autor svijet.
Drugi disk je, općenito, mnogo više nabijen osjećajem – ali i pogonjen instinktom za grandiozne pokuse, s ritmovima Haitija ili bez njih. Nasuprot tome, prvi dio Reflektora čini se konciznijim u srastanju disca, popa i egzotike koja je podjednako namijenjena tijelu i umu. “Flashbulb Eyes” ima tipično hipnotički učinak, a “Normal Person” jedina je klasična rock pjesma na albumu, s pojačanim gitarama i okusom ponešto kaotičnog boogieja iz sredine sedamdesetih.
Sve u svemu, riječ je o obilnoj i intenzivnoj porciji u koju je bend uložio sve adute s kojima je u tom trenutku raspolagao. Taj manjak želje da se stvari selektiraju i podvrgnu kontroli kvalitete ukupnu sliku čine manje intrigantnom, ali ne umanjuju značaj Reflektora kao najspominjanijeg albuma godine.
Denis Leskovar
