Kad nastupi potop Noina arka neće ponijeti samo životinjski svijet koji treba sačuvati kako ga Bog nakon čišćenja ne bi morao nanovo stvarati. Na toj masivnoj splavi naći će se jedan od najbolje plaćenih holivudskih glumaca – Russel Crowe. I ne samo on, novu verziju Noine Arke tešku preko 120 milijuna dolara režira Darren Aronofsky.
Piše: Mladen Šagovac
Biblijski spektakli su, koliko god to zvučalo nepojmljivim, kroz povijest oduvijek bili bogato producirani, no ne uvijek i profitabilni. Ali se ne može reći ni da su pali na zaradi. Pogledamo li samo desetljeće unatrag vidjet ćemo preko 600 milijuna zarade koju je na kino blagajnama prikupio film “Pasija” Mela Gibsona. Dakle, Bibija ne samo da je potencijalno profitabilan već i sadržajno bogat materijal, a tako nešto je uvijek traženo u Hollywoodu. Štoviše, biblijski materijali imaju, baš poput onih stripovskih sa superherojima, sposobnost okupljanja svjetske publike. Ono što je kod biblijskih priča najslađe holivudskim producentima jest činjenica da ne podliježu autorskim pravima.
Pogledamo li samo desetljeće unatrag vidjet ćemo preko 600 milijuna zarade koju je na kino blagajnama prikupio film “Pasija” Mela Gibsona
Kada govorimo o filmološkom aspektu, uskogrudno je na Bibliju gledati kao na skup poučnih priča o tome kako bismo trebali živjeti. Industrijskim očima Biblija je nemjerljivo izvorište specijalnih efekata. Potresi, smrtonosne zaraze i ostale gadne pošasti, oluje, goruće grmlje, velebne bitke i prizori čuda su fantastični filmski elementi koji se lako prodaju današnjoj publici. Već sami foršpani daju naslutiti što nas očekuje u Paramountovom filmu o biblijskom Velikom potopu. Ovo bi trebalo u kinima objediniti one koji filmska platna obilaze tek nekoliko puta godišnje s onima koji spadaju među žestoke kinofile vječno gladnih spektakularnih prizora. Paramount je još razvijao projekt o Mojsiju, međutim izgleda da ih je pretekao 20th Century Fox koji je već za rujan 2014. najavio “Exodus” u režiji Ridley Scotta. Spektakl o bijegu Izraelaca iz Egipta, a koji se upravo snima obiluje megazvijezdama tako se u ulozi Mojsija našao Christian Bale, a uz njega će u manje superherojskim ulogama biti još Aaron Paul kao Joshua, Sigourney Weaver, Ben Kingsley i Joel Edgerton kao zlokobni Ramzes.
Ono što je jako bitno kod novijih biblijskih ekranizacija je što po svemu sudeći (fotografije sa filmskih setova i foršpani) neće biti tradicionalno ljepuškaste već više hiper-realističke poput Gipsonove “Pasije”, ali ovaj put još više super herojske, više akcijski nastrojene. U ovom filmskom biblijskom srazu, gotovo bibijskih razmjera, nisu samo Paramount i 20th Century Fox. Zeleno svjetlo studija Sony Pictires za svoj film dobio je i Will Smith koji bi trebao režirati filmsku priču koja bi se djelomično oslanjala na biblijsku priču o Kainu i Abelu, ali s preokretom, a trebao bi biti naslovljen “Kainovo iskupljenje/The Redemption of Cain”. Smith bi u ovom filmu koji bi na kino platna trebao doći sredinom 2015. godine, navodno, trebao i igrati glavnu ulogu. Warner Bros. je negdje početkom 2013. otkupio scenarij za priču o Ponciju Pilatu, a ruke bi prema glasinama, kao čovjek koji je izdao zapovijed o razapinjanju iskupitelja naših grijeha, trebao oprati Brad Pitt.
Tu je i jedan mali igrač, Lightworks Media, koji nakon što je za History Channel producirali mini serijal “Biblija” s kojim su prošle godine u SAD-u postigli velik uspjeh, u veljači uz pomoć 20th Century Foxa (studio je producirao trailer za “Bibliju”) na kino platna diljem svijeta izlaze s filmom proizašlim iz tog serijala naslovljenim – “Sin božji/Son of God”.
Praktički je nemoguće snimiti film po motivima iz Biblije a da ne sadrži cijelu armiju statista i sposobnijih glumaca jer su posrijedi izrazito slojevite uloge
Na sve ovo još treba dodati “Mariju/Mary” koju će krajem 2014. u režiji Australca Alistera Griersona na kino platna plasirati Lionsgate. U ovom filmu Isusovu majku Mariju igra šesnaestogodišnjakinja Odeay Rush, pa kad tome pridodamo da ga najavljuju kao svojevrstan prednastavak (prequel) filma “Pasija/The Passion of the Christ”, s toga možemo očekivati stvarno neuobičajenu biblijsku priču. Da je posrijedi vrlo ozbiljan projekt pokazuje podatak da će Heroda glumiti Sir Ben Kingsley, dok je uloga Elizabete, majke Ivana Krstitelja i Marijine rođakinje, pripala Juliji Ormond.
Kratko doba raskoši
Što se točno dogodilo s biblijskim spektaklima? Posrijedi su filmovi kojih su svi svjesni i koje su svi barem jednom pogledali. Kako to da su postali baš tolika rijetkost? Preskupa produkcija. Pravi biblijski film iziskuje golemu produkciju. Praktički je nemoguće snimiti film po motivima iz Biblije a da ne sadrži cijelu armiju statista i sposobnijih glumaca jer su posrijedi izrazito slojevite uloge. Morate priznati da je Biblija najdramatičnija priča koja je ikad ispričana. Literatno gledano to je pravo remekdjelo ispunjeno moćnim dijalozima, velikim parolama i nevjerojatnim preokretima. Nadalje to je djelo koje konstantno potiče na dodatnu kreativnost.
Najbolji dokaz tome je Novi zavjet koji osim četiri Evanđelja sadrži još brojne Pavlove, Ivanove i Petrove poslanice. Dakle, posrijedi je kompleksan literarni rukopis koji svojom prirodom zahtjeva kompleksan pristup. Moderna digitalna hiper produkcija omogućit će ono što nije bilo moguće desetljećima. Vizualno raskošne filmove s malim financijskim rizikom. Hollywood još od polovice prošlog stoljeća nije bio ovoliko zaluđen biblijskim materijalima. S krajem posljednjeg Svjetskog rata biblijski spektakli postali su financijsko utočište za brojne holivudske zvijezde. Samo Charlton Heston unutar jednog desetljeća iznio je tri spektakla.
Prvo je 1956. Igrao Mojsija u dva dijela “Deset zapovjedi”, a zatim u filmu “Ben-Hur” 1959. godine, epu o židovskom princu koji završi kao rob da bi bio spašen kako bi mogao svjedočiti Isusovom razapinjanju na križ. Ne bi bilo loše spomenuti ni ranije religijske kino hitove kao što je “Quo Vadis” iz 1951. godine koji je uz oskarovsku nominaciju Petera Ustinova konkurirao za još sedam zlatnih kipića, ili ep “Samson i Dalila” Cecila B. DeMillea s Hedy Lamarr i Victorom Matureom u naslovnim ulogama, a koji je osvojio Oscare baš u vizualnim, dakle produkcijskim, kategoriama za scenografiju i kostimografiju.
No, već je šezdesetih godina prošlog stoljeća rast sekularnog društva doveo do pada interesa publike za ovaj tip kinematografije. Filmu pompoznog naslova “Najveća priča ikad ispričana/The Greatest Story Ever Told”, nije pomoglo ni što su na njemu radila tri redatelja, ni cijela plejada vrsnih glumaca. Nakon što je snimljen za tada urnebesnih 20 milijuna dolara iz kino dvorana vratio se s jedva nešto više od jednog milijuna. Sve do kraja devedesetih neće se dogoditi da neki religijski film ostvari nešto značajniji uspjeh u kino dvoranama. Pored Gibsonove “Pasije” jedino je Disneyev animirani film “Princ od Egipta” zaradio značajniji novac, no daleko ispod očekivanja. Produkcija je koštala 70 milijuna dolara, dok je film do sad utržio nešto manje od 220 milijuna. Usporedimo li to s onih 600 milijuna koje je zaradila “Pasija”, a u koju je uloženo tek 30 milijuna dolara, “Princ od Egipta” je financijski promašaj. No, tu se sad otvara vrlo jednostavno pitanje – Zašto se studiji upuštaju u ovakav rizik?!
Nisu svi superheroji skupi
Hiperprodukcija koja je, istina, u posljednjih desetak godina jakim filmskim studijima donijela golem novac kroz epske fantazije ispunjene superherojima, donijela im je i financijske obaveze. Studiji cijelo vrijeme moraju isplaćivati tantijeme izdavačima, autorima, a i nasljednicima tih prava na likove koje koriste u filmovima. Nadalje tempo kojim na filmska platna izlaze ovakvi filmovi postavlja pitanje trenutka kad će studiji ostati bez letećih superheroja. Publika pomalo postaje sita tih filmova jer uviđa da su često rađeni na jedno te istom kalupu. S druge strane, Biblijske teme ne nose ovakve rizike, a i posljednjih dvije tisuće godina pokazuje da publike za ovakvu tematiku nikad neće nedostajati. Komercijalna korist od oživljavanja biblijskih tema u filmu su dakle nepregledne. No, nije da rizici ne postoje, no nekako se stječe dojam da su uz digitalnu kinematografiju stvarno mali. Sigurno manji no što su bili do početka druge dekade 21. stoljeća.
Nadalje, studiji sigurno računaju i na to da se ljudi u ovako kriznim vremenima u potrazi za utjehom okreću religijskim temama. Što još uvijek ne skida težak krimen financijske rizičnosti ovakvih filmova. Najveći problem kod religije je što tu nema previše prostora za koncenzus mišljenja, a svaka previše slobodna interpretacija biva javno osuđivana.
Dovoljno je samo prisjetiti se Scorseseovog “Posljednje Kristovo iskušenje” iz 1988. godine koji je zbog svoje eksplicitne interpretacije naletio na žestoke reakcije snažnih religijskih skupina ali i na zabrane prikazivanja u nekim zemljama. Možda baš zato Noa Darena Aronofskyja izlazi kao prvi u nizu.
Naime Knjiga postanka nije literarno bogato štivo kao kasnije biblijske teme te je ostavila dovoljno prostora za Aronofskyja i njegove suradnike da obogate sadržaj priče vlastitom interpretacijom narativa. Upravo je to ono na što računa Paramount, prvi promotivni foršpani za film “Noa” najavljuju nešto dramatično i napeto. Nijedan forpšan ne prikazuje Russella Crowa u zadubljenom razgovoru s Bogom dok mu predaje instrukcije kako će sagraditi arku i koje će sve vrste na njoj skloniti od poplave. Prikazuju samo napete trenutke koji netom prethode poplavi koja će razoriti svijet.
Tu je i način na koji je krenula promocija filma, a koji je istovjetan načinu na koji je promoviranfilm “Pasija”. Dok je Gipsonov film reklamiran kao religijsko “Hrabro srce/Braveheart” i kao film Mela Gibsona, samo kratak pogled na plakat filma “Noa” odaje intenciju studija da ga predstavi kao religijskog “Gladijatora” ili kao “film Darena Aronofskog s Russellom Crowom u naslovnoj ulozi”. Paramount kino filim prodaje kao akcijsku-avanturu s nevjerojatnim specijalnim efektima, dok će istovremeno pokušati privući ljude koje interesira samo fascinantna priča o vjeri jednog čovjeka.
Religija obiluje dubokim i snažnim pričama, a Hollywood ponajboljim svjetskim naratorima kojima je sad na raspolaganju efikasnost i financijska povoljnost digitalne kinematografije. Ovo je jedan potpuno prirodan spoj, koji je samo čekao trenutak ponovnog otkivanja potencijala sinergije spomenutih elemenata.
