B-52s su bili inovatori, post-punk prije punka, new-wave prije new-wavea i na kraju komercijalno uspješan bend sa sveukupno 20 milijuna prodanih ploča. Nikad ništa nisu radili na silu, ističu u razgovorima kako ih na daljnji rad ne tjera goli posao već prijateljstvo koje nije usahnulo i nakon trideset godina.
Četiri člana ekipe iz Athensa, Georgia danas zajedno imaju 224 godine. Još uvijek mladolika Kate Pierson najstarija je među njima s punih šezdeset na plećima, ima samo pet manje od Jaggera, tri od Claptona i generacija je s Robertom Plantom za koje mislimo da su tu otkad je rock’n’rolla. I bend sam može se pohvaliti «antiknošću». Osnovani su davne 1976., dakle negdje kad i Ramonesi ili Pistolsi i Clash. I dok spomenuti ne samo da više ne postoje (ili zgrću pare na nostalgiji za punkom bez želje da naprave nešto novo), već ih pola i nema među živima. B-52′ se ne mogu pohvaliti bogatom diskografijom, tek osam albuma u trideset godina postojanja, ali se rijetko tko može pohvaliti da nakon toliko godina, izuzimajući eponimni debi album iz 1979., dohvate kreativne vrhunce karijere. Da bude jasno do kraja, Funplex nije djelo za glazbeno kontempliranje, kao što nije bio niti jedan prije, pa pod za njih uvijek važećim motom «zabava prije svega» ovaj album kotira vrlo visoko. Kad bi se mehanički zbrojila njegova bliskost s novim kvalitetnim bendovima post-punk preporoda i sladunjavim pop hitićima što vladaju listama, taj bi spoj trebao garantirati veliki komercijalni uspjeh. No, to se neće dogoditi iz više razloga. B-52s su prestari za publiku na top listama i ne udaraju u žice masovnog ukusa.
Stari adolescenti
Za ljubitelje njihovog zvuka iz toga može proizaći i jedan jedini prigovor ovom albumu – u tekstovima se i dalje insistira na pozivima na «party», a kako god se okrene ako je i riječ o produženoj adolescenciji članova benda i ona mora imati svog kraja. Jer, krenimo od dobre stare Kate, ipak je ona bakica koja – sudeći po zadnjim fotografijama – sve teže skriva godine. Ima toliko tema osim zabave koja bi morale zaokupiti čovjeka u šestom desetljeću života, osim toga dolazimo i do pitanja vjerodostojnosti. Jedni Scissor Sisters (iako više «soft», po mnogočemu bliski novoj glazbi B-52s) pjevaju o partijanju zato jer to stvarno i žive, B-52s se tek prisjećaju kako je to bilo u njihovim danima. No, i s tom dilemom liričkog infantilizma, Funplex je povratak dostojan stare reputacije benda.
U dugoj karijeri Kate Pierson, Cindy Wilson, Fred Schneider i Keith Strickland imali su uspona i padova, razlaza i ponovnog okupljanja, pa i situacija kad su se morali suočavati sa smrti unutar samog benda. Osnovani su u Athensu, ne baš prosperitetnom gradu sa stotinjak tisuća stanovnika, kojeg su zaobišle glavne ceste, velika industrija, pa onda nije ni čudo što su i kulturološkom smislu bili svojevrsno slijepo crijevo. Biti bačen usred velikog ničeg Georgije, dovoljno distanciran od metropolisa Atlante zvuči prilično depresivno za svaku mladu dušu željnu noćnog života i uzbuđenja. Pa ste onda stavljeni pred izbor; ili ne raditi ništa ili si sam stvoriti zabavu. Upravo je Athens dobar primjer; uz naše junake spomenimo samo R.E.M. koji nisu (osim Petera Bucka) napustili ovaj grad ni danas kad su planetarne zvijezde. Kulturna izoliranost (prije interneta i MTV-a) bila je potpuna što dovodi i do nekih prednosti; nema neposrednih uzora pa će bendovi iz Athensa svijetu podariti određenu autohtonost i unikatnost. I to ne samo glazbeno; dok su spomenuti R.E.M. bili samo momci iz susjedstva u trapericama i majicama, B-52s kao da su ispali iz «Cry-baby» filmske parodije Johna Watersa; punđe dviju pjevačica (po kojima je bend i dobio ime), uski brčići muškog dijela i blago rečeno kičasta, «full-color» roba nisu prolazile nezapaženo u maloj sredini. Tako otkačeni nisu u početku nailazili na odobravanje; dapače, kako se prisjeća Fred Schneider, ljudi bi na partyima zaključavali vrata kad bi vidjeli da oni dolaze.
«Rock jastog»
Glazbeno, nisu bili ništa manje čudni za to vrijeme. U grubljim stvarima kao Gang Of Four sa ženskim vokalima, u mekšim najsličniji onom što su u New Yorku gurali Talking Heads. Vokalne dionice izdvajale su ih iz gomile drugih bendova, ta stalna interakcija između dva slična visoka ženska glasa i muškog Schneiderovog s druge strane skale, dubokog kao iz bačve. Nadalje, B-52s su uvijek bili skloni plesnoj strani, što je garantiralo radiofoničnost otkačene, gotovo alternativne prirode njihove glazbe. B-52s su bili inovatori, post-punk prije punka, new-wave prije new-wavea i na kraju komercijalno uspješan bend sa sveukupno 20 milijuna prodanih ploča. Inicijalni singl «Rock Lobster» kao prototip njihove filozofije glazbeno i tekstualno, omogućio im je prvotni uspjeh, ugovor s velikom diskografskom kućom i kasnije albume koji im donijeli prije kultni status negoli planetarnu popularnost i visoka mjesta na top ljestvicama. Presudna godina za B-52s bila je 1985. Kad su već finiširali svoj četvrti album Bouncing Off The Satellites umire jedan osnivača benda Ricky Wilson, važna poluga s obzirom da su neobične gitarističke dionice i unikatni rifovi jedan od definirajućih elemenata B-52s zvuka. Prvotno se nagađalo da je u pitanju rak, no kasnije je objavljeno kako je smrt posljedica AIDS-a, tada još bolesti pod teškom socijalnom stigmom. Ricky nije bio samo glazbeno vezan uz bend već i obiteljski uz sestru, pjevačicu Cindy koja pada u tešku depresiju i ne pomišlja na nastavak rada s bendom. B-52s otkazuju turneju i povlače se na tri godine. Smrću Wilsona grupa je izgubila gitarista, no novi nije tražen izvan benda. Keith Strickland s bubnjeva je prešao na gitaru i, kasnije će se pokazati, definirati u mnogočemu novi zvuk grupe, mnogo komercijalniji i plesniji. Cosmic Thing se našao na tržištu 1989. godine i prvo predstavljen pilot singlom «Cosmic Thing», pa s «Channel Z», dvije pristojne pjesme bliže starom zvuku s dobrom prođom u specijaliziranim emisijama MTV-a, prije svih «120 minutes» posvećenoj alternativnoj glazbi. No na top listama su prošle loše. Zato su s «Love Shack» i «Roam» (obje su došle do broja tri na Billboard listi) napokon dohvatili univerzalnu popularnost.
Ne samo da je dobro prošao album, i suradnje s drugim izvođačima održavale su visoki «profil» benda u to doba; Kate Pierson zvjezdani status potvrđivala je s «Shiny Happy People», najvećim hitom R.E.M.-a uopće i duetom u «Candy» s Iggyem Popom kojem je to pak bio jedini veliki uspjeh na top listama. Sad su se B-52s po prvi put u karijeri susreli s problemom pritiska – da ponove planetarni uspjeh «Cosmic Thing» albuma. S «Good Stuff» (1992) to su donekle uspjeli ali dalje nije išlo.
Pod pritiskom
U međuvremenu, bend je reduciran na tri stalna člana jer je Cindy Wilson osjetila zamor i napustila grupu. Kako danas
kaže Keith Strickland, glupo je bilo uopće dopustiti da se stvori takav pritisak još jedne hit ploče. Valjda ne znajući naći srednji put, iz ganjanja uspjeha otišli su u drugu krajnost. Naime za slijedeći album im je trebalo nevjerojatnih 16 godina. Doduše, poslije «Good Stuff» grupa je namjeravala uzeti duži odmor od svega, ali kao što govore u posljednjim intervjuima, ni sami nisu mislili da će trajati tako dugo. Bend je de facto postojao samo na papiru do 1997. godine, otkad ponovno u punoj postavi nastupaju na koncertima u ritmu od otprilike dva mjesečno. Povremeno su znali ulaziti u studio i pokušavali snimiti nešto novo, ali prema Stricklandovom priznanju, nisu bili na istoj valnoj dužini, nije bilo energije vrijedne snimanja. Inače, pjesme nastaju u pravilu tako da Strickland prvo sklada glazbu onda je donese u studio, i uz sviranje nastaju tekstovi za što su zadužena ostala tri člana. Proces stvaranja melodija može trajati tjednima, dok su u slučaju Funplexa stihovi bili napisani mnogo brže. S obzirom da Strickland živi na Floridi, a ostali članovi su uglavnom ostali vjerni Georgiji, snimao je svoje ideje, pa morao nositi u Atlantu tako da se cjelokupni proces pripreme novog albuma produžio na pet godina.
«U posljednjih nekoliko godina primjećujem prisutnost novog vala rock bendova, koji me vrlo inspiriraju. Još uvijek živo pratim novu glazbu, još uvijek sam fan nove glazbe», navodi Strickland moguće razloge zašto je novi B-52s album svjež i «apdejtan» u odnosu na ono što se u dugih 16 godina diskografske pauze događalo. U promocijskim intervjuima navodi kako je slušao podjednako elektronsku i gitarsku glazbu i osnovna je ideja bila spojiti ta dva svijeta u skladnu kohabitaciju, uz pomoć iskusnog producenta Stevea Osbornea koji nosi iskustva rada s New Order, U2 i Happy Mondays. U B-52s nikad ništa nisu radili na silu, ističu u razgovorima kako ih na daljnji rad ne tjera goli posao već prijateljstvo koje nije usahnulo i nakon trideset godina. Ljubav ipak prolazi kroz želudac, poslovica je u čiju se istinitost gotovo svakodnevno ponovno uvjeravamo. I tu su B-52s na početku stavili stvari na svoje mjesto. Bez obzira tko skladao pjesmu i napisao stihove, njih četvoro kasnije prihode od prava dijele bratski – na četiri jednaka dijela.
Izabrana diskografija:
B52’s (1979)
Warner Bros/Dancing Bear
Tri kičasto odjevena momka i dvije djevojke s pretjerano velikim pundžama bili su sasvim izvan rock-estetike tog doba. U glazbenom smislu također. Dotad smrtno ozbiljnom post punku B-52s su dali notu ironije i ponešto originalnosti mješavinom surf glazbe i aktualnih glazbenih kretanja, sve diktirano ekscentričnim gitarskim zvukom Rickya Wilsona. Naravno, nadopunjavanje bas glasa Freda Schneidera i praskavih, tananih vokala Kate Pierson i Cindy Wilson bili su dodatni začin u unikatnosti. «Rock Lobster», najpoznatiji singl s tog debija je paradigma B-52s pristupa glazbi. Funky i surf u jednoj pjesmi, nesuvisli tekst o zabavi na plaži i napola izmišljenim morskim životinjama. S naglaskom na pojam «party» – to je uvijek bila ključna riječ B-52’s filozofije.
Cosmic Thing (1989)
Reprise
Najmanje ekstreman, najviše pop album u karijeri. Nile Rodgers u ulozi producenta zvuk je kanalizirao ka mainstreamu kao što je to prije učinio s Bowiem na Let’s Dance ili Madonnom na Like A Virgin albumu. Gore su «Love Shack» i «Roam», dva najveća singl uspjeha. Zanimljivo, iako su obje prilagođene najširem ukusu, u to vrijeme ih je indie zajednica prihvaćala podjednako dobro kao tadašnje singlove ozbiljnijih i čvršćih bendova, kao što su R.E.M. i Pixies. Osim uobičajenih party poskočica na Cosmic Thing ekipa iz Athensa ponudila je i par finih laganih melodija s dodirom funka Nilea Rodgersa («Dry County», «Deadbeat Club», «Topaz») i pokazala da svojevrsni glazbeni sarkazam zna okrenuti u baršunastu melankoliju.
Funplex (2008)
EMI/Dallas
Poletan, privlačan u svojoj jednostavnosti, melodičan i prilagođen trenutku Funplex je svojevrstan most između manje komercijalnih i vrlo kvalitetnih pojava kao što su Rapture ili LCD Soundsystem s jedne i mora pop «šrota» što vlada ljestvicama s druge strane. I kao takav, superioran većini stvari koja se na tim listama nalazi. Šesnaest godina diskografske pauze ogromna je vremenska rupa, dovoljna ne samo da se na bend zaboravi, već i da oni zaborave pisati dobre pjesme. Najveće iznenađenje kod ovog ujednačenog albuma je njegova svježina i činjenica da ne zvuči kao atavizam.
