Braća Coen i kad im se omaknuo veći uspjeh na blagajnama, nisu ušli u megalomanske skupe projekte. Pristupaju stvaranju filma ekonomično, sve obavljaju sami, ne rade u financijskoj hladovini velikih studija iz jednostavnog razloga – ne žele raditi filmove s kompromisom kako bi ostvarili veću zaradu
Piše: Tihomir Ivka
“Ja ću biti pilot kad narastem. Ja ću pomagati ljudima i biti medicinska sestra.” Ovako smo otprilike kao djeca stereotipno izražavali svoje romantične predodžbe o životu i bezgranični optimizam u okviru nečeg što se nekad zvalo profesionalna orijentacija. Doduše, u današnje doba surovog materijalizma stvari su se ponešto izmijenile, pa se jednom anketom u moskovskim osnovnim školama došlo do šokantnih rezultata. Djevojčice su većinom izrazile želju da budu prostitutke, a dječaci gangsteri. No dobro, tako to ide u devijantnim društvima, djeca gledaju puno televizije i misle kako je najvažnije biti raskošno obučen i imati najveći auto. A u Rusiji, i ne samo tamo, nismo ni mi daleko, prostitutke i gangsteri su ljudi koji imaju love. Kako god, na kraju je zanemariv postotak onih koji svoju fascinaciju nekim pozivom zadrže do punoljetnosti i stvarno postanu ono što si žele sa sedam ili deset godina života. Bila riječ o gangsterima ili astronautima. Iznimka od ovih pravila junaci su ove naše priče.
Joel Coen, rođen 1954., znao je kao klinac točno što želi u životu. Radeći razne poslove, uglavnom košnju travnjaka susjedima u predgrađu Minneapolisa, mali Joel nije kao druga djeca štedio da ostvari snove o prvom biciklu, koturaljkama ili baseball opremi. Stavljao je svaki dolar sa strane za Vivitar, američku Super 8 kameru kako bi mogao sa svojim tri godine mlađim bratom Ethanom i dečkima iz susjedstva snimati remakeove filmova i serija koje je vidio na televiziji. Da stvar bude bolja, prvi dječji nezgrapno snimljen “film” nosio je naslov “Henry Kissinger, The Man On The Go”. Istina, braća Coen dolazili su iz vrlo obrazovane židovske obitelji – otac je predavao ekonomiju na Sveučilištu Minnesota, a majka povijest na jednom manjem fakultetu – no da djeci od desetak godina polje interesa na bilo koji način bude nekakva politička siva eminencija kao što je to bio Kissinger, to je već na rubu bizarnosti. Kasnija karijera pokazat će da je bizarnost drugo ime za braću Coen.
Njihova samoukost nije rezultirala uobičajenom pričom iz leksikona “američkog sna” o tome kako su inteligentni momci iz predgrađa na prvoj godini faksa na kojem se trošilo mnogo trave, shvatili da ih škola svojom konzervativnošću, nepotrebnim znanjima koči, pa su zbrisali s faksa, radili noću prljave poslove a danju snimali filmove dok nisu dogurali do Oscara. Braća Coen držala su se tradicionalnog puta vlastitih roditelja. Joel je na njujorškom sveučilištu četiri godine studirao film, dok je Ethan zaradio diplomu iz filozofije na Princetonu. U narednim godinama, početkom osamdesetih Joel je skupljao potrebno tehničko iskustvo u raznim produkcijama i raznim ulogama iza kamere, od video spotova do hollywoodskih filmova priličnih budžeta.
Logični korak bliske braće dogodio se 1984. godine kad su zajedno po prvi put napisali i potpisali režiju noir-krimića Blood Simple (kod nas iz nekog razloga prevedenog “Suvišna okrutnost”, više puta prikazanog na domaćim televizijama posljednjih godina). Osim što je, izuzev izostanka ironičnog humora, po mnogočemu – prije svega naturalističkom prikazivanju nasilja – Blood Simple arhetipsko djelo njihove filmografije, imao je i veliko privatno značenje za Joela Coena. Naime, na setu se zbližio s Frances McDormand, ljubav je zaključena brakom nedugo poslije snimanja. Brakom koji traje do danas i jedan je od najstabilnijih u filmskom svijetu. Ne bi baš bilo ispravno reći u Hollywoodu jer Coeni kad (ne) rade provode vrijeme u New Yorku. Od prve zajedničke suradnje u zajedničkim projektima po odjavnim špicama se može zaključiti kako Ethan i Joel imaju strogu šprancu stvaranja filma; zajedno pišu scenarij, Joel režira a Ethan je producent, to jest brine se o svoj mogućoj infrastrukturi filma. No u stvarnosti su podjele posla mnogo zamagljenije nego se to na prvi pogled čini. Tome u prilog najviše govori kovanica “dvoglavi režiser” kad o braći Coen govore njihovi suradnici. Naime, oni su u poimanju nastanka filmova toliko slični da ako recimo glumac postavi pitanje Ethanu kako bi nešto trebalo odigrati ili izgledati na velikom platnu, on će mu odgovoriti isto kao i Joel bez da braća prije razgovaraju o tome. Tako barem u intervjuima kažu glumci koji su s njima radili. Oni sami htjeli su dijeliti kredite zajedno za sve; pisanje, produciranje i režiranje, ali jedna čudna odredba filmskog udruženja to nije dopuštala.
Od Ladykillers (1994.), adaptacije britanskog filma iz sredine pedesetih godina s Alecom Guinnessom i Peterom Sellersom, Coeni dijele sve zasluge. Tako su se po prvi put i popeli na pozornicu Kodak Teatra u Hollywoodu minule veljače i zajedno podigli Oscara za najbolju režiju, film kao koproducenti (uz Scotta Rudina), te za najbolji adaptirani scenario za “Nema zemlje za starce“. S obzirom da je i Javier Bardem primio Oscara za najboljeg sporednog glumca, ovaj je film definitivni trijumf za braću Coen. Nešto slično se dogodilo, s po mnogima boljim “Fargom” 1996. godine. No, tad se od najvećeg iznenađenja po broju nominacija (čak 7) film pretvorio u relativnog gubitnika jer je osvojio tek onaj za najbolji scenario i Frances McDormand je zasluženo nagrađena za ulogu Marge, trudne provincijalne policajke koja istražuje ubojstva. Da se podsjetimo, “Fargo” je tada u konkurenciji za najbolji film izgubio od diskutabilnog “Engleskog pacijenta”.
Kad se pogleda unazad na 12 zajedničkih filmova, braća Coen se doimlju kao veličine, pravi živući spomenici američke filmografije s kraja dvadesetog i početka 21. stoljeća, no nije uvijek bilo kao s “Nema zemlje za strace” ili “Fargom”. Po talentu mogli su biti nasljednici Spielberga, zaraditi veliki novac i pobirati nagrade filmskih udruženja, ali su bliži sudbini Woodya Allena čiju genijalnost – i humor, što je ovdje jaka nit poveznica – šira publika nikad nije prepoznala. Da stvar bude zanimljiva, braća Coen su snimila i nekoliko zaista loših, pretencioznih filmova, spomenuti “Ladykillers” ni veličina Toma Hanksa nije mogla spasiti, “The Hudsucker Proxy” (Mr. HulaHoop) “screwball” komedija s Paulom Newmanom i Timom Robbinsom ispala je preekscentrična za vlastiti žanr a presintetička za hommage starim komedijama. Kad se tome doda da praktično niti jedan njihov film nije bio blockbuster, dapače, neki su jedva pokrivali troškove, dolazimo do zaključka koji u intervjuima potvrđuje i sam Joel Coen riječima “Previše smo izvan mainstreama”. Sreća za Coene i dugovječnost u poslu povezana je njihovom ekonomičnošću; oni do dana današnjeg nisu zagrizli u neki svoj “Vodeni svijet”, ekstremno skupi megalomanski projekt koji bi mogao u slučaju neuspjeha zatvoriti sva vrata kod slijedećeg projekta. Blood Simple bio je mali nezavisan film snimljen za sitan novac (manje od milijun dolara), ali nije izgledao kao B-produkcija, niti je svojim scenarijem podbacio kao film. Upravo suprotno, bio je primjer kako s malo novca snimiti ozbiljno djelo i još ponešto zaraditi. Naime, Blood Simple donio je na blagajnama 2 milijuna dolara. Upravo je taj latentni potencijal da iz “ničeg” stvore filmsko “nešto” u financijskom smislu, privuklo velike kuće da financiraju njihove buduće projekte.
20th Century Fox je potpisao ugovor s braćom Coen za tri naredna filma i nije se mnogo zamarao rezultatima dok budžeti nisu bili preveliki. Početni rezultat je bio više nego obećavajući. Raising Arizona (1987.), crna komedija o pljačkašu (jaka uloga mladog Nicholasa Cagea) i policajki koji se zaljube, ožene i ukradu dijete jer ne mogu imati vlastito, koštala je šest a vratila 30 milijuna dolara na domaćem američkom tržištu. Miller’s Crossing (1990.) bio je klasični film o mafiji tridesetih godina, sa snažnim scenarijem i dobro razrađenim likovima, uz male doze specifičnog Coenovskog humora. Ali na blagajnama je doživio laganu katastrofu – koštao je 14 milijuna dolara a u SAD zaradio devet manje. Barton Fink (1991.), još jedan noir ovjenčan s tri glavne nagrade u Cannesu, o mladom piscu scenarija koji iz New Yorka koji dolazi u Los Angeles kako bi pisao scenarije za B-filmove, ali upada u kreativnu krizu i štošta bizarno još, nije prošao ništa bolje. Uloženo devet, vraćeno šest milijuna.
Fox je ubrzo odustao od Coenovih i oni od Foxa i otad se ova dvojica spretne braće drže vlastitog nezavisnog puta, velike kuće samo djelomično sudjeluju u financiranju njihovih projekata i u distribuciji. Razlog je u tome što Coeni, baš kao ni spomenuti Woody Allen, ne pristaju na kompromise kojima će se dodvoriti publici. To nije svojeglavost, odbijanje da se odraste, to se zove umjetnički integritet. Doduše s “The Hudsucker Proxy” su se (1994.) nakratko vratili pod okrilje velikih studija, u ovom slučaju Warnera, ali tu se nije ništa poklopilo – niti je riječ o posebno dobrom filmu, a ekscentrični humor pomiješan s najcrnjim ljudskim nagonima u trulom kapitalizmu nije tema zbog koje bi publika hrlila u kina.
Fargo (1996.) je snimljen za vrlo malo novaca po hollywoodskim standardima, oko sedam milijuna dolara. No, ovom zgoditku, spretnoj i inteligentnoj mješavini najbrutalnijeg krimića i crne komedije dogodile su se nominacije za Oscara. Priča je o trgovcu automobila (poslovično izvrsni William H. Macy), priženjenog u bogatu obitelj koji se nađe u financijskom škripcu pa nađe dva kriminalca niskog kvocijenta inteligencije da mu otmu ženu za otkupninu od milijun dolara. Lagana otmica pretvori se u noćnu moru, mrtvi se počnu množiti…brojne nominacije za Oscara donijele su Fargu poželjnu promociju i film je dobro prošao na blagajnama kina u Americi s 25 milijuna utrška.
Gotovo svi filmovi braće Coen mogli bi se nazvati kultnima ali iznad svih ipak viri “Veliki Lebowski” (1998.), film o Dudeu, “najljenijem čovjeku u Los Angelesu”, tipu kojeg nije briga za bilo što osim za kuglanje s kojim je inficiran do te mjere da u walkmanu nema glazbu već za opuštanje koristi audio snimke kuglačkih mečeva. Moglo bi se reći, moderni hipik kojeg je izvanredno utjelovio Jeff Bridges. Njegov savršeni svijet narušavaju dvojica kriminalca koji mu otmu sag iz stana jer misle da je riječ o jednom drugom Lebowskom. Inače, zabune i krive interpretacije su točke prelomnice u većini filmova braće Coen. Za “Lebowskog” su potrošili 15 milijuna dolara a na kino blagajnama se vratilo tek nešto malo više – skoro pa neshvatljivo s obzirom snažne role velikih imena (Bridges, John Goodman, John Torturro, Steve Buscemi, Philip Seymour Hoffman…) i genijalan humor koji doduše nije za široke mase. Nešto bolje od “Velikog Lebowskog” prošao je izravnim humorom ispunjeni i u vrijeme izlaska ponešto precijenjeni “O Brother, Where Art Thou?“.
Čak i kad otvoreno koketiraju s mainstreamom kao što je slučaj s romantičnom komedijom “Intolerable Cruelty” (2003.), kod nas prevedeno kao “Razvedi me, Zavedi me”, Coeni se muče da pogode žicu masovnog ukusa. U taj film o vrhunskom odvjetniku za razvode i ženi kojoj u jednoj brakorazvodnoj parnici taj odvjetnik uzme sve, pa se zaljubi u nju, uloženo je čak 60 milijuna dolara, prvenstveno zato što unutra glume skupe zvijezde George Clooney i Catherina Zeta-Jones. No, na blagajnama u SAD se vratilo tek 35 milijuna. Čak i kvalitetna romantična komedija, neobično “normalna” za braću Coen pokazala se kao pretežak zalogaj za američko tržište. Ali je zato u ostatku svijeta film ostvario promet od 85 milijuna dolara što govori ponešto i o tome da se masovni ukusi od kulture do kulture razlikuju. Kad se gleda s te strane, Coeni se prije uklapaju u neku europsku kinematografiju, posebno francusku, negoli američku.
“No Country For Old Men“, nasuprot gore iznesenom, pogodio je žicu publike s ostvarenom zaradom od 75 milijuna dolara, i još toliko na svjetskom tržištu. Čudno, s obzirom da je upravo “Nema zemlje za starce” najbrutalniji, najcrnji, najzatvoreniji i najteži film za gledanje. U njemu nema humora na koji smo navikli, osim krajnjeg sarkazma šerifa Bella (standardno vrhunska izvedba Tommya Lee Jonesa) koji kroz film lamentira o tome kako je svijet otišao k vragu. Ovaj film krije i najmračniji lik u njihovoj filmografiji, dijaboličnog ubojicu Antona Chigurha (Javier Bardem) koji rijetko govori ali često ubija – da stvar bude bizarnija – pneumatskim pištoljem za ubijanje goveda. Film je neka vrsta modernog westerna, atmosfera je kao i prije sto godina, promijenjena je samo tehnologija i sredstva kojim se novac u kriminalnom podzemlju zarađuje. No kad se kaže da je težak i mučan western “Nepomirljivi” Clinta Eastwooda “kamilica” prema zlokobnosti zadnjeg djela braće Coen, mora biti nešto ekstra u činjenici da je film privukao razmjerno velik broj gledatelja širom svijeta. Bit će da su reklamu, kao i u slučaju “Farga” napravile silne nominacije za Oscara, kasnije i potvrđene glavnim priznanjima.
Na kraju, braći Coen se isplatilo biti na svojoj strani svo ovo vrijeme, prkositi establišmentu i činiti u biti istu stvar – kako sami kažu – kao kad su kao desetgodišnjaci snimali svoje prve amaterske filmove u susjedstvu. Oni ni sami ne uzimaju sebe za ozbiljno, kako bi onda hollywoodsku filmsku industriju, odbijaju u intervjuima sebe prihvatiti kao neke veličine američkog filma. Ekscentrični na velikom platnu, ekscentrični u pogledu na posao jer rade samo ono što vole. Hvala Bogu na tome, Coeni su ljubiteljima filma podarili mnogo minuta filmske čarolije u dvadesetak godina karijere. Možda nema zemlje za starce, ali za Coene i poklonike njihovog rada svakako da. Nema razloga da tako ne bude i u godinama pred nama.
Dva nova filma iz radionice Coenovih
Ne treba mnogo čekati za nova uzbuđenja iz kućne radionice braće Coen. Uz pomoć glumački zvonkih imena Johna Malkovicha, Georgea Clooneya, Francis McDormand i Brada Pitta za ovu godinu su spremili komediju “Burn After Reading” koja će se baviti ljudima vezanim uz CIA-u na ovaj ili onaj način. U ubrzanom tempu za 2009. godine pripremaju i “A Serious Man“, crnohumornu obiteljsku dramu o sveučilišnom profesoru sa Srednjeg zapada koji se počne pitati o smislu života nakon što supruga od njega zatraži razvod.
Omiljeni glumci
Braća Coen nisu od onih filmaša koji glumcima zagorčaju život svojom diktaturom na setu i traženju perfekcije. Uvjerljivost njihovih filmova između ostalog leži i u izvrsnom castingu, izgleda kao da prvo izaberu glumca a onda za njega pišu scenario. Neki od glumaca u njihovim filmovima ostvarili su svoje kreativne vrhunce; Frances McDormand u Fargu, Billy Bob Thorton u “Čovjeku kojeg nije bilo”, Jeff Bridges (Veliki lebowski), John Torturro (Barton Fink), John Goodman (Veliki Lebowski). Inače, posljednja dvojica – uz naravno Joelovu suprugu Frances McDormand – pripadaju redu glumaca kojima se braća Coen uvijek vraćaju. U tu kategoriju pripadaju svakako Steve Buscemi i Jon Polito. Ako se računa i jedna od glavnih uloga u nadolazećem “Burn After Reading” i mega-zvijezda George Clooney prikupit će tri nastupa u filmovima braće Coen. Njegovo objašnjenje zašto voli glumiti u njihovim filmovima možda i najbolje ocrtava ugođaj na setu. “Volim za njih raditi budalu od sebe”.
Izabrana filmografija:
Blood Simple (Suvišna okrutnost) – 1984.
Uloge: John Getz, Frances McDormand, Dan Hedaya. M. Emmet Walsh
Barton Fink – 1991.
Uloge: John Turturro, John Goodman, Judy Davis
Fargo – 1996.
Uloge: William H. Macy, Frances McDormand, Steve Buscemi, Peter Stormare
The Big Lebowski (Veliki Lebowski) – 1998.
Uloge: Jeff Bridges, John Goodman, Steve Buscemi, Julianne Moore, David Huddleston, Philip Seymour Hoffman
No Country For Old Man – 2007.
Uloge: Tommy Lee Jones, Javier Bardem, Josh Brolin
