Statistički gledano, vrhunac karijere najvećeg irskog benda je ekvivalentan kvaliteti glazbe: u prvom tjednu izlaska u velikoj Britaniji prodano je 250 tisuća primjeraka albuma, u Americi The Joshua Tree je proveo više od godinu dana u Top 40, čak 58 tjedana, od toga devet na broju jedan.
The Joshua Tree od dotad ponajvećeg benda na svijetu pretvorio je U2 u neizbježan, sveprisutan kolos opće kulture. Čak se i Time magazin osjetio dužnim staviti ih na naslovnicu, proglašavajući ih najvrućom rock stvari, pa se i Mihail Gorbačov koji je tih dana mijenjao svijet morao zadovoljiti gornjim desnim komadićem kuta iste te naslovnice.
Britanski Uncut nije mogao izabrati bolje riječi od upravo navedenih da dočara značenje djela slavnih Iraca povodom dvadeset godina od njegovog izlaska. Bilo je prije Joshua Tree i prodavanijih albuma, bilo je i značajnijih, kao i kasnije. Tako je, recimo, Nirvana s Nevermind napravila revoluciju i skrenula pažnju velikih kuća na rock podzemlje, još recentnije Arctic Monkeys okrenuli su naglavačke industriju jer su prvi prvo gotovo cijeli album dali besplatno na Internet pa s istim pjesmama u CD obliku zaradili status benda s najprodavanijim debijem u povijesti britanske diskografije…Joshua Tree nije pomicao granice, nije protresao temelje diskografskog biznisa niti ponudio išta inovativno. Jednostavno, bio je jedan od posljednjih klasičnih albuma – masivan u svojem singl potencijalu, unikatan u iskazanom talentu – kao što je to prije bio slučaj s, recimo, Thrillerom Michaela Jacksona, Born In The USA Brucea Springsteena ili bilo kojim kasnim uratkom Beatlesa.
Live Aid – okidač popularnosti
Kao što je već rečeno, U2 su s ovim djelom od ponajvećeg benda na svijetu postali nešto gotovo metafizičko, izvanvremenske zvijezde neopisive popularnosti. Joshua Tree nije, kao mnoga druga genijalna rock djela, sporo tražio put do ušiju obožavatelja, postao je velik doslovno s trenutkom puštanja u prodaju. Da se podsjetimo, bila su to vremena kad se pred dućanima s pločama noćilo prije najavljenog datuma prodaje, u groznici trčalo doma da se ploča zavrti prvi put na gramofonu i odmah dojavljivalo prijateljima o prvim dojmovima. Mala digresija; u toj smo groznici sudjelovali i sami jer je tadašnji Jugoton objavio album kad i u svijetu što je bila iznimno rijetka pojava. Nema sumnje, bilo je više draži nego danas kad postaje pravilo da se debelo prije pojave na policama prodavaonica CD-a album može skinuti s interneta uz minimumom truda. Kad je glazba besplatna, bez fizičkog kontakta s vinilom (CD-om) i svakodnevno dostupna, pa poput ovisnika skidamo sve više i više glazbe a slušamo sve manje, onda postaje nevažna i s kratkim rokom trajanja. U doba The Joshua Tree bilo je sasvim drugačije.
Posredni okidač enormne popularnosti U2 i priprema terena za pokoravanje Amerike, bio je Live Aid koncert u ljeto 1985. godine kad su U2 svima ukrali show. U emocionalnom nastupu na Wembley stadionu cijeli je svijet vidio Bona kako se za vrijeme izvođenja pjesme «Bad» spušta u publiku i stapa s njom. Ljubav svijeta i irske četvorke je očito rođena, no na punu eksploziju ipak se moralo pričekati. Naime, manje od godinu dana prije wembleyskog nastupa U2 su na tržište izbacili The Unforgettable Fire, koji im je preko singla Pride (In The Name Of Love) doduše osigurao prvi Top 40 hit, ali je ta ploča nakon izravno rockerskog War imala tamni, gotovo gothic prizvuk s prilično delikatnim i kompleksnim (čitaj: nehitodnim) melodijskim rješenjima. U to doba je izgledalo da će prije slični Simple Minds postati najveći bend na svijetu nego oni.
Amerika, Eno i Lanois
No The Unforgettable Fire je sadržavao dva bitna momenta koja će do punog izražaja doći na The Joshua Tree dvije godine kasnije. Prvo, rađanje fascinacije Amerikom. Bono je od samog početka karijere volio uglazbljivati velike teme, političke prije svih ali se u prvim stadijima karijere zadržavao u vlastitom dvorištu, protestantsko-katoličkim sukobima recimo, sad je širio horizonte pa je «Pride» tako posvećena Martinu Lutheru Kingu. Drugo, umjesto producenta Stevea Lillywhitea za upravljačke studijske konzole sjeli su Daniel Lanois i Brian Eno što je svakako doprinijelo proširivanju horizonata i kompleksnosti zvuka. Na The Unforgettable Fire možda i previše, ali kad su se na Joshua Tree dohvatili osim američkih tema i američke glazbene ostavštine, bluesa i gospela, stvari su idealno sjele na svoje mjesto. The Joshua Tree nije prosta reprodukcija tih utjecaja, već su oni samo podloga ili partner već prije definiranom U2 zvuku. U svakom slučaju dobitna kombinacija za bend u najboljem trenutku njihove karijere: «Where The Streets Have No Name», «I Still Haven’t Found What I’m Looking For», «With Or Without You», «In God’s Country» bezvremenski su klasici, istovremeno tamni u svojoj dubini i evidentno radiofonični. The Joshua Tree je zapravo smrtno ozbiljan, ispunjen brementim temama; «Where The Streets…» i «I Still Haven’t Found…» s religijskom pozadinom, «Mothers Of Disappeared» tematizira ubojstva disidenata u Argetini, «Bullet The Blue Sky» miješanje SAD u politiku država Srednje Amerike, «Red Hill Mining Town» govori o štrajku engleskih rudara. Ni tamni omot s fascinantnim crno-bijelim zrnatim slikama benda kroz objektiv znamenitog fotografa Antona Corbijna ne izgleda baš veselo. Ipak, The Joshua Tree je svojom izravnošću, zavodljivim melodijama, iskrenošću lirike i pjevanja Bona Voxa našao put do srca dvadesetak milijuna ljubitelja glazbe širom svijeta.
Nema sumnje, grandiozno djelo rock’n’rolla, ali do njega se došlo vrlo ekonomičnim i trezvenim razmišljanjem. Naime bend je imao dvadesetak pjesama u ravnopravnoj konkurenciji ali nisu podlegli ideji da snime dupli album. «Bili smo duboko svjesni činjenice da je svega nekoliko dvostrukih albuma u povijesti glazbe doista uspjelo», prisjećao se kasnije Bono u intervjuima. Konačno, album je zatvoren s 11 pjesama. Mora se priznati, i onda i 20 godina kasnije neobično su raspoređene – svi hitovi na A stranu, intimnije i manje prijemčljive stvari na B stranu. Princip od najboljeg do najlošijeg je stvarno i primijenjen – u jednom BBC-ovom dokumentarcu Bono je objasnio kako je poredak zasluga Kirsty McColl, pjevačice i žene producenta Stevea Lillywhitea. Složila ih je jednostavno, ona koja joj se najviše sviđa na prvo mjesto prema onoj koja joj se sviđa najmanje, u ovom slučaju «Mothers Of Disappeared».
Velik album , velike brojke
U de luxe reizdanju povodom 20 godina prvog izlaska, na bonus CD-u objavljene su i prvotno odbačene pjesme, selektivno objavljivane kao b-strane singlova. U2 i njihovi partneri imali su dobar nos – osim sad naširoko poznatih «Sweetest Thing» (nanovo snimljena i objavljena na kompilaciji najvećih hitova od 1980.-1990.) i «Silver And Gold» koja nije dugo čekala uvrštenje s Rattle And Hum albumom – nema pjesama veće snage od onih koje slušamo na originalnom albumu. U2 su znali što rade i što žele; od velikog postati najveći bend na svijetu i pritom ne učiniti niti jedan krivi korak. Odabrali su najbolje pjesme, nisu rasipali energiju tražeći magiju u američkim studijima što bi se moglo očekivati s obzirom da je Amerika bila neposredna inspiracija. Jedino su fotografije načinjene na originalnim lokacijama u Arizoni, novootkriveni gospel i blues snimljen je i miksan u Windmill Lane studijima u domaćem Dublinu.
Statistički gledano, vrhunac karijere najvećeg irskog benda je ekvivalentan kvaliteti glazbe: u prvom tjednu izlaska u velikoj Britaniji prodano je 250 tisuća primjeraka albuma, u Americi The Joshua Tree je proveo više od godinu dana u Top 40, čak 58 tjedana, od toga devet na broju jedan. Širom svijeta kupilo ga je preko 20 milijuna poklonika glazbe. S Rattle And Hum godinu kasnije su konačno i doživjeli Ameriku u pravom smislu riječi s obzirom da je ploča uglavnom snimana uživo ili u studijima usput na turneji, i samo nastavili tamo gdje su s The Joshua Tree stali. No U2 nisu od onih što će eksploatirati staru slavu do besvijesti. Već dvije godine kasnije, skinuli su šešire, kaubojske čizme i jednostavni jeans, nabacili na sebe ekstravagantnu robu s blještavim šljokicama i potražili inspiraciju na drugoj strani – Europi. Kao Bowie i Iggy Pop u zgodan čas, kao i Depeche Mode sredinom osamdesetih usidrili se u tek ujedinjenom Berlinu i u Hansa studijima osmislili još jedno remek-djelo Achtung Baby. Dok se novi val britanskih bendova napajao Kinksima i Byrdsima, U2 su diktirali tempo promjena hrabrim miješanjem elektronskih ritmova i klasičnih rock melodija. No, to je već neka druga priča.
