Po izboru Matka Brusaća
That’s How Rumors Get Started
Margo Price više ne stanuje na marginama nešvilske country scene, a promjena mjesta boravka zrcali se i na razini zvuka. Njezin treći album “That’s How Rumors Get Started” predstavlja odmak od konvencija “autentičnosti” koje su prethodna izdanja strogo poštivala — naravno, stilska polazna točka i dalje je country, ali je odredište ovoga puta ambicioznije definirano kanonom klasičnog rocka. I do njega se stiže bez većih problema.
Anime, Trauma and Divorce
Open Mike Eagle snimio je jedan od najboljih albuma prošle godine i dao mu jedan od najboljih naslova u povijesti popa uopće. Intimno, iznimno pismeno, u prihvatljivoj mjeri rezignirano i na trenutke zapanjujuće duhovito, Open Mike Eagle popisao je biografsku štetu novijeg porijekla na način koji bi mu trebao osigurati povlašteno mjesto u hip-hop kanonu.
The Unraveling
Jedan od najvažnijih – ako ne i najvažniji – američkih rock bendova u posljednjih dvadeset i nešto godina. I jedan od najboljih socio-ekonomskih pregleda aktualnog američkog trenutka u popularnoglazbenoj formi, neovisno o žanrovima. S druge strane, može se reći da se od Truckersa ovih dana niti ne očekuje ništa manje pa je u tom smislu “The Unraveling” posve predvidljiv album, što mu je, naravno, samo kompliment.
The New Abnormal
Nakon dužeg vremena The Strokes su poslu pristupili s onom dozom ozbiljnosti i kolektivnog angažmana kakve, primjerice, na “Angles” (2011.) i “Comedown Machine” (2013.) nije bilo niti u tragovima i pokazali da su još uvijek u stanju napraviti suvisao (konceptualno), pametan (tematski) i svjež (formalno) album. “The New Abnormal” sastoji se od devet pjesama (uglavnom) labavih struktura koje su obojene bojama iz široke stilske palete i natopljene osjećajem propuštenih prilika svih mogućih vrsta. Album zatvara pjesma “Ode to the Mets”, gotovo šest minuta duga žalopojka za svime onime što se moglo napraviti drugačije, bolje i s manje emocionalne štete. U slučaju The Strokesa takvih je stvari napretek, ali ovaj album nije jedna od njih.
Fetch the Bolt Cutters
Kuća na kalifornijskoj plaži, klavir i pas. To su otprilike materijalni sastojci od kojih je Fiona Apple napravila najiskreniji album u svojoj karijeri, a one koji su ga poslušali natjerala da povjeruju u onaj klišej o proizvodnji umjetnosti kao jednom od efektnih oblika (samo)terapije. Ili barem neke od njih, što uopće nije mala stvar.
Folklore
Taylor Swift prvi je puta u svojoj karijeri napisala album za čije objavljivanje u logističkom smislu teren nije bio dugo i pažljivo pripreman. Moglo bi se, naravno, tvrditi i suprotno, odnosno i nenajavljeno puštanje u optjecaj tumačiti kao marketinšku strategiju, ali na pozadini dosadašnjeg rada simbolika je takva kakva je, što “folklore” ne čini ništa manje uspjelim proizvodom – set od 16 prigušenih, kontemplativnih pjesama koje na momente djeluju kao bezbrižne narativne vježbe može podnijeti usporedbu sa svime što je Swift do sada napisala. Često i više od toga.
Women in Music Pt. III
Realno, jedan od vrhova suvremenog popa. I primjer kako u teškim vremenima povremeni – ili stalni – naleti vedrine život mogu učiniti podnošljivijim onima koji se nalaze na obje strane popularnoglazbenog komunikacijskog lanca.
Act II: The Patents of Nobility
Jay Electronica čekao je deset godina da objavi svoj debitantski album. Zatim je objavio dva u razmaku od deset mjeseci. I dok je prvi, “A Written Testimony”, bio upravo to što mu naslov tvrdi da jest, drugi (pravi debi) upućuje na ono što bi hip-hop mogao biti i što je u ovom slučaju već ionako postao. Slučaj će, naravno, još neko vrijeme biti izoliran.
RTJ4
Za razliku od upravo (gore) napisanog, četvrti album Run the Jewels savršeno je pogođeni omjer rutiniranosti i otvaranja prema novome. U kretanju kroz bogatu povijest hip-hopa u slučaju Run The Jewels samopouzdanja (u prijevodu, veteranskog iskustva) nikada nije bilo više. I u tome nema ništa loše, naprotiv.
Saint Cloud
Slušajući posljednji album Katie Crutchfield “Saint Cloud” slušatelj bi mogao doći do zaključka kako je šteta što veći broj formativno punk autorica i autora nikada ne napravi ozbiljniji stilski transfer u country polje, transfer koji se na neki način često čini kao zapravo najlogičnija stvar na svijetu. Zaključak je ispravan, a u ovom se slučaju temelji na očiglednoj činjenici da Crutchfield u svojoj karijeri nikada nije pisala i zvučala bolje.
