Po izboru Luke Kostića
Halo of Hurt
Seahaven je prije sedam godina bio daleko ispred krivulje. Rock bend iz Californije 2013. je objavio “Reverie Lagoon”, album koji je najavio zaokret čitave midwest emo/post-hardcore scene od agresije prema kontemplaciji okrenuvši se prema shoegaze/dream pop zvuku. Sedam godina kasnije, bend je iznenada objavio “Halo of Hurt“, album koji zvuči kao kulminacija njihove čitave karijere. Mračniji od “Reverie Lagoona”, novi album vrača dašak žestine i agresije koji je Seahaven i prvotno proslavio, ali zadržava introspektivni, nježniji moment s prethodnika. Neočekivani trijumf.
Folklore
Omot albuma, naslov, popis kolaboratora, apsolutno sve s novog albuma američke miljenice Taylor Swift vrišti: indie. Swift je uvijek voljela močit prste u razne glazbene izričaje, a “folklore” se neočekivano okreće prema alternativnom popu i rocku. Naravno, glavna snaga albuma i dalje ostaje u snazi Taylor Swift kao autorice melodija; nema sumnje da je pop i dalje centar njenih senzibiliteta. Ali “folklore” itekako marljivo radi ne bi li zaslužio svoj ‘kul’ premaz; nije riječ samo o pomodnom namigivanju hipsterskoj publici, novi album Taylor Swift vjerojatno je najbolji u njenoj dosadašnjoj bogatoj karijeri.
In the Dead, Dead Wood
Mike Vennart godinama je predvodio vjerojatno najbolji rock/metal bend ovog tisućljeća, Oceansize, bez da je okusio mainstream uspjeh ili zasluženu kritičku cijenjenost. Od raspada benda snimio je tri sjajne ploče pod vlastitim imenom, a posljednja, “In the Dead, Dead Wood” najavljena je iznenada, ako njegov karantenski album. Za razliku od svoja dva prethodnika, novi album okreće se Vennartovim mračnijim utjecajima. Album je i dalje eklektičan kao i sve što Vennart napravi, ali osjetan je snažniji zaokret prema post rocku, post metalu i shoegazeu. Rezultat je njegov dosad estetski i tematski najkoherentniji album. Vjerojatno i najbolji.
Inlet
Priča o novom albumu ovog kultnog rock benda iz Illinoisa zapravo je priča o Georgeu Milleru i njegovom remek-djelu “Mad Max: Fury Road”. U oba slučaja, ostarjeli umjetnici vratili su se nakon godina i godina izbivanja, u oba slučaja pokazali su da i dalje imaju više talenta i osjećaja od većine suvremenika. Inlet se pojavio odjednom, bez marketinške kampanje i perioda reklamiranja i s ogromnim očekivanjima s obzirom na kultni status dva albuma koja mu prethode i koja su bend proslavila. Činjenica da je očekivanja ne samo ispunio nego i premašio govori dovoljno o njegovoj kvaliteti. Malo koji bend bi nakon 22 godine šutnje izašao s albumom koji s jednakom zanatskim vještinom i zanosom isporučuje pjesme koje bi bile vrhunci shoegaze, metal, space rock ili post-hardcore albuma.
Lament
Za razliku od mnogih suputnika s vrha scene američke žestoke muzike koji su utišali distorzije i počeli skladat laganije pjesme s pregršt nijansiranja i atmosfere, Touche Amore su do dan danas ostali odani svom originalnom stilu melodičnog hardcorea. “Lament” je njihov peti album i dolazi četiri godine nakon vrhunca karijere, “Stage Four”. Novi album sadrži zamjetni povratak agresiji i žestini s početka karijere, ali se istovremeno nosi i s tematskim nasljeđem prethodnika, u kojem je frontman Jeremy Bolm dramatizirao borbu i smrt vlastite majke s teškom bolešću. Dašak nostalgije, dašak optimizma i povratak nevjerojatne kompozicijske snage znači da “Lament” nastavlja nezaustavljiv put Touche Amore prema samom vrhu svjetske rock scene.
Origin of the Alimonies
Hunter Hunt-Hendrix je od početka svog djelovanja slovila kao jedna od najkreativnijih, najhrabrijih i najkonzistentnijih skladateljica na suvremenoj black metal sceni. Prošlogodišnji album Liturgyja “H.A.Q.Q.” to je samo potvrdio. Nakon što se identificirala kao transrodna osoba, Hendrix je s novim albumom, “Origin of the Alimonies“, samo potvrdila svoj status i status Liturgyja kao vjerojatno jedinog black metal benda koji je u stanju napraviti nešto istinski novo u tom izrazito reakcionarnom žanrovskom okviru. Liturgyjev novi album nastavlja tamo gdje je “H.A.Q.Q.” stao i u black metal kašu dodaje elemente glitcha, elektronike i to uokvireno u strukturu avangardne metal opere. Nije za svakoga, ali malo koji album u prošlom desetljeću ima ovakvu moć da iznenadi, šokira i istinski promijeni slušatelja.
Down Through
Dream pop, shoegaze, indie, noise pop. Gleemer je oduvijek bio bend koji je igrao s kartama otvorenim na stolu, a niti njihov posljednji album, “Down Through“, nije iznimka. Album nastavlja u istom tonu koji su postavili njegovi prethodnici, a ono što ga čini neupitnim trijumfom je nevjerojatno uvjerena egzekucija. Od početka do kraja, momci iz Gleemera vladaju materijom, iako nema sumnje da se sve pjesme vrte oko reverb gitara, opuštene atmosfere i sjajnih vokalnih melodija frontmena Coreyja Coffmana.
Punisher
Phoebe Bridgers je sa svojom drugom pločom napravila korak s razine obećavajućih, ali nedokazanih kantautorica na razinu svjetskih imena. “Punisher” iza sebe ostavlja folk/indie zvuk koji je definirao njen debi album, “Stranger in the Alps” i u mješavinu dodaje puno više atmosfere, ambijenta i nijansiranosti. Iako će mnogi pod upitnik dovest Bridgersinu snagu stvaranja melodija, “Punisher” se ne libi nauštrb pop zvuka svoj identitet graditi na estetici i doživljaju. Njen primarni talent i dalje je pisanje nostalgičnih, emotivno prijemčivih tekstova koji su dodatno obogaćeni pametnim produkcijskim postupcima.
You and I
O’Brother, rock sastav iz Atlante, ime je stvorio svojim sofisticiranim mišungom sludge metala i post rocka s elementima poprilično formulaičnog alternativnog rokenrola. Nakon tri sjajna, veoma eklektična albuma, “You and I” predstavlja njihov prvi zaokret prema nešto konvencionalnijem zvuku. Iako par pjesama zadržava O’Brotherove senzibilitete prema žestokoj muzici, albumom dominiraju usporenije pjesme s laganijim tempom i većim fokusom na elektroniku i sintisajzere. Kao i uvijek, pjesme su sjajne, kao i uvijek, utjecaji su očiti (Massive Attack, prije svega).
Stare Into Death and Be Still
Novozelandske death metal legende Ulcerate već više od 10 godina izbacuju materijal koji nije samo ponajbolji koji njihova scena može isporučiti nego redovno otvara put novim izričajima unutar tradicije ekstremnog metala. “Stare Into Death and Be Still” dolazi četiri godine nakon nemilosrdnog i strašno hvaljenog “Shrines of Paralysis”. Očekivanja su, kao što je uvijek slučaj, bila astronomska, album ih je, kao što je skoro pa uvijek slučaj kod ovog benda, ispunio i onda nadmašio. Izričaj je isti, ali novi album predstavlja nešto introspektivniju viziju brutalnosti, agresije i žestine nego što je uobičajeno kod Ulcerateovih prethodnih ploča. Brzina je tu, nemilosrdne distorzije su tu, ali pjesme su nešto popustljivije, barem što se tiče strukture i dozvoljavanja predaha slušateljima. Po tko zna koji put, Ulcerate je pokazao zašto je jedan od najboljih metal bendova na svijetu.
