Iako je protekla godina bila izuzetno stresna za glazbenu industriju i glazbenike ona je polučila i poprilično bogatu produkciju novih izdanja koji su vrijedni naše pažnje. Predstavljamo vam deset najboljih pop/rock albuma iz 2020. godine po izboru naših glazbenih kritičara (Denis Leskovar, Sven Popović, Matko Brusać i Luka Kostić). Redoslijed albuma svakog autora je nasumičan.
Po izboru Denisa Leskovara
Fetch The Bolt Cutters
Apple nikada nije izvodila prohodnu glazbu, no Fetch The Bolt Cutters najeksperimentalnije je i najbolje ostvarenje u karijeri dugoj više od četvrt stoljeća. Već je iz stihova uvodne “I Want You To Love Me” očito da autorica progovara iz naglašeno ženskog kuta uzalud se nastojeći osloboditi okova vlastitih trauma. Objavljen usred prvog pandemijskog lockdowna, Fetch The Bolt Cutters eklektičan je projekt snimljen u suradnji s malom ekipom glazbenika u neformalnim radnim uvjetima njezine kuće u Santa Monici. Rezultat je spektakularan.
Welcome to Hard Times
Crockett je vrhunski stilist koji ostavlja dojam samotnog raspjevanog kauboja iz starih vesterna. Rođen 1981. u Teksasu, prošao je sito i rešeto, kao u nekoj filmskoj drami, seleći se od Kalifornije do Francuske. Svirao je na njujorškim ulicama, preživio zahtjevnu operaciju srca, a zbog posjedovanja marihuane zamalo je završio u zatvoru. Možda je zato njegov country & western pun nekog posebnog bluesa, i vjerojatno je u tome razlog zbog kojega Welcome to Hard Times usprkos retro utjecajima zvuči proživljeno i vanvremenski. Pjesme su prvoklasne, ali primarno oružje njegov je vokal. Poetičan i prizemljen, kako dolikuje dalekom rođaku Davyja Crocketta.
Rough and Rowdy Ways
Rough and Rowdy Ways Dylanov je prvi autorski rad nakon precijenjene trilogije s interpretacijama standarda većinom probranih iz repertoara Franka Sinatre – odnosno, iz kataloga ‘Velike američke pjesmarice’. U album Rough and Rowdy Ways slušatelja uvodi tema “I Contain Multitudes“. Stih “velik sam, sadržim mnoštva” iščitava se kao dugačka nit utkana u Dylanovo stvaralaštvo koje svakim novim ostvarenjem dobiva na slojevitosti. Protkan mnoštvom aluzija i kulturnih referenci, od Stonesa i Charleya Parkera do Kennedyja i Shakespearea, Rough and Rowdy Ways nudi mrzovoljnu i duboko osjećajnu, a katkada i posve zatamnjenu sliku mitskog kantautora u poznoj stvaralačkoj etapi.
Reunions
Isbellove sposobnosti mnogi su prvi puta primijetili u okviru grupe Drive-By Truckers. S njima je od 2003. do 2006. snimio tri albuma prije nego što je zbog problema s alkoholom jednostavno bio prisiljen odstupiti iz benda. Šteta za Truckerse, a sreća za (već dugo trijeznog) Jasona Isbella i njegovu solo karijeru. Bilo bi neprecizno Reunions označiti americanom. Riječ je o briljantnoj porciji country-rocka kakav se svirao u doba velikih southern-rock sastava poput Lynyrd Skynyrd, Allman Brothersa ili Marshall Tucker Banda. Isbell je mnogo intimniji u pristupu, ali jednako autorski elokventan, te (zahvaljujući uigranoj pratećem bendu) izvedbeno besprijekoran.
It’s Only Us
Glazba na albumu It’s Only Us izvire iz sjecišta funka, soula i psihodeličnog rocka – no to je pojednostavljena definicija onoga što čine Kelly Finnigan i njegova kalifornijska postava. Mogli bismo, još preciznije, zaključiti da su pjesme poput “Tunnel Vision” i sedmominutne “Last One Standing” uglavljene između blaxploitation soula Curtisa Mayfielda i halucinantnog ugođaja San Francisca s kraja 60-ih, ali ni to neće sasvim otkriti priču. Suvremeni ali retro, melodiozni ali u free-formatu, Monophonics tematski reflektiraju apokaliptičnost suvremenog trenutka, istovremeno evocirajući zlatno doba žanrova uz koje su očito odrasli. I štošta iz njih naučili.
Sorry You Couldn’t Make It
Justin Vernon (Bon Iver), Jenny Lewis i John Prine gostuju na albumu koji je Swamp Dogg (pravim imenom Jerry Williams) proglasio “country” pločom – uostalom, to je žanr na kojemu je 77-godišnji veteran odrastao, a Prine je u dvije pjesme očekivano zablistao u punom sjaju. No, ogolimo li stvar do srži, Sorry You Couldn’t Make It klasični je južnjački soul prerušen u C&W, podvučen puhačima, uronjen u organsku produkciju i napunjen pjesmama o ljubavi, boli, gubitku i odlasku.
All Rise
Ukus i stil 49-godišnjeg Portera oblikovali su se pod utjecajem majčine kolekcije ploča Colea Portera. No svi njegovi albumi, uključujući posljednji, šesti All Rise, otkrivaju mnogo širu sliku i vlastiti stil koji je oslonjen na jazz, ali ne poznaje ograničenja. Dodajući elemente bluesa i gospela njegov bariton kao da još više dobiva na sugestivnosti. Doživljavajući glazbu kao oblik autoterapije, i birajući motive iz svakodnevice, Porter je – kako je netko napisao – “vratio jazz masama”, aludirajući na činjenicu da je riječ o jednome od najtiražnijih (ako ne i komercijalno najuspješnijem) džezeru današnjice. Srećom, komunikativnost u Porterovu slučaju ne podrazumijeva kvalitativni kompromis.
Song for Our Daughter
Snimljen s provjerenim suradnikom Ethanom Johnsom, Song For Our Daughter nadahnut je zbirkom eseja Pismo kćeri poznate američke pjesnikinje i aktivistice Maye Angelou. To znači da su pjesme napisane i upućene “imaginarnom djetetu” kojemu na taj način, kaže autorica, “mogu pružiti svo povjerenje i samopouzdanje koje sam sama teško stjecala.” Poletna folk-rock pjesma “Strange Girl” zapravo je jedina i po mnogočemu atipična iznimka u kontekstu inače suzdržanog, sjetnog, krajnje refleksivnog i – u konačnici – autorski zrelog albuma. Song for Our Daughter potvrđuje Lauru Marling kao jednu od najkonzistentnijih suvremenih engleskih kantaurica.
How Ill Thy World Is Ordered
Čime se bavi Daniel Romano? Odgovor glasi: snimanjem albuma. Snima ih neprestano, bez prekida. Ovo je deseti (!) koji je objavio 2020., ali prvi u “fizičkom” obliku i s kakvom takvom marketinškom potporom. Tkogod je pomislio da je riječ o kakvom površnom hipsterskom triku, trebao bi bolje poslušati: kanadski multiinstrumentalist zvuči autorski i izvođački fokusirano, s naramkom čvrsto produciranih, minuciozno aranžiranih, energičnih i melodioznih pjesama na razmeđu power popa, folk-rocka, new wavea i ‘old’ wavea… ustvari, svih klasičnih rock/pop stilova kojih se mogao sjetiti.
Texas Sun EP
Texas Sun nije osobito konzistentan kvalitetom; čak nije riječ o albumu nego o extended playu s četiri pjesme – no naslovna tema nesumnjivo pripada najužem krugu najboljih pjesama tužne i jadne 2020. godine. Jedina zajednička značajka koju dijele kulerski, pretežno instrumentalni postpsihodelični trio i neo-soul stilist geografsko je podrijetlo: dolaze iz Teksasa. Ipak, na ovom usputnom projektu sretno su se našli. Istočnjačka egzotika Khruangbina malo je postisnuta u drugi plan, posebno u spomenutoj “Texas Sun” – ležernoj ali intrigantnoj sintezi osunčane americane i hipersenzibilnog rhythm and bluesa.
