U stalnom dotoku rock biografija i studija gotovo istovremeno pojavile su se dvije koje se već na prvi pogled izdvajaju kao izuzetno zanimljive.
Piše: Denis Leskovar
A Girl In A Band (Kim Gordon, 2015)
I’ve Always Kept a Unicorn – The Biography of Sandy Denny (Mick Houghton, 2015)
Prva je memoarskog karaktera, i izašla je iz pera Kim Gordon – glazbenice, vizualne umjetnice, modne dizajnerice, producentice, ali prije svega basistice iz grupe Sonic Youth.
Druga bi se mogla nazvati klasičnim biografskim štivom, pri čemu već i sam naslov otkriva temeljne namjere autora Micka Houghtona: I on glasi – I’ve Always Kept a Unicorn – The Biography of Sandy Denny.
Dakle, opširna biografija jedne od ključnih kantautorica britanske rock i folk glazbe, i memoari Kim Gordon, Girl In A Band, dvije su nove knjige s područja pop kulture koje su ne samo vrijedne posebnog spomena nego i svakog proučavanja. Obje se, zanimljivo, pojavljuju u nakladi istog izdavača: Faber & Faber.
U službenoj objavi za tisak, u listopadu 2011. grupa Sonic Youth šokirala je one manje upućene slušatelje i javnost, informacijom da grupa zapravo prestaje s radom. Naime, poruka koja se mogla iščitati iz pažljivo uobličenih rečenica sadrži informaciju koju su insajderi u tom trenutku već znali: a to je da Thurston Moore i Kim Gordon, okosnica sastava, kreativni i bračni par, nakon 27 godina zajedničkog života – više nisu zajedno.
Kao što se moglo očekivati, novi memoari Kim Gordon, A Girl In A Band govore o osjećaju gubitka zbog raspada privatnog i profesionalnog svijeta koji je građen godinama, i za koji su mnogi (pa čak i ozbiljni analitičari) smatrali da je neuništiv.
Na jednoj razini, knjiga govori o gubitku kreativnog suradnika i prijatelja, supruga, i konačno, slijedom toga, o nestanku rock grupe koja je godinama funkcionirala kao kontekst za sve te kompleksne međuljudske odnose. Nije slučajno da uvodna poglavlja počinju priču od samog kraja – od oproštajnog koncerta koji je grupa održala na velikom festivalu u brazilskom Sao Paulu. Odnosno, od opisa one vrste tenzije koja proizlazi iz saznanja da Sonic Youth posljednji put izlazi pred publiku.
No između korica knjige smještena je mnogo šira slika – slika alternativnog New Yorka osamdesetih i devedesetih, umjetničko središte svijeta čija se obilježja polako gube. Tu je, naravno, i priča o svemu što je tome prethodilo – autoričino odrastanje, umjetničko formiranje, a poslije i karijera Sonic Youth, uz detalje koji bacaju novo svjetlo na dinamiku njujorškog rock podzemlja.
“Čitav život provela sam izbjegavajući ono što mi se činilo suviše lagano, i ono što se od mene očekivalo”, piše Kim Gordon u knjizi Girl In A Band.
A spominjući odlazak iz grada u kojem je ostvarila karijeru, na jednom drugom mjestu, stoji sljedeće..
Sad, kad više ne živim u New Yorku, nisam sigurna mogu li se ikada više vratiti. Sav taj idealizam – idealizam mlade djevojke – sada pripada nekom drugom. Grad kakvog poznajem više ne postoji. Taj New York sada je dio moje mašte, a ne stvarnosti, piše Gordon.
Po tome, ali i po nekim drugim elementima, autobiografija Girl In A Band usporediva je s onom nešto starije kolegice Patti Smith – Just Kids, ili u prijevodu za hrvatsko tržište, Tek djeca (izdavač Šareni dućan).
Niti jedna od njih ondje nije odrasla – Smith je iz Chicaga, Gordon se formirala u Kaliforniji – ali obje su karijere izgradile u poticajnoj njujorškoj kakofoniji.
I napokon, toj su kreativnoj kakofoniji obje itekako pridonijele.
Poput njihovih velikih uzora, Reedovih Velvet Underground, u zvuku Sonic Youtha sublimirana je neuroza New Yorka, na čijoj se sceni početkom 80-ih okupila jezgra benda: Thurston Moore i Lee Ranaldo (obojica gitaristi i pjevači), te basistica Kim Gordon, koja o tome sada progovara iz prve ruke.
Prema Mooreovoj ideji, ime grupe nastalo je kombinacijom nadimka Freda “Sonic” Smitha iz grupe MC5 i notornog reggae DJ-a Big Youtha. Spajanje naizgled nespojivog, koje je naznačeno već i u odabiru imena, ostalo je zaštitnim znakom grupe čija je povijest (i to povijest ispričana iz jedne sasvim osobne perspektive) zabilježena u knjizi Girl In A Band.
A što se Denny tiče, premda je njezin utjecaj neupitan, i premda je snimila nekoliko izuzetnih ostvarenja s grupom Fairport Convention i solo, njezina karijera ostavlja dojam djelomično ispunjenih obećanja. Dio razloga proizlazi iz činjenice da je njezin život tragično završen 1978. – u dobi od 31 godine, kad je (u autorskom i svakom drugom smislu) mogla dati još mnogo od sebe. To nije teško iščitati i iz redaka opširne nove biografije I’ve Always Kept a Unicorn; autor je veteran britanske rock kritike Mick Houghton.
Suvremenim slušateljima ime Sandy Denny vjerojatno manje znači od Kim Gordon. No moderne kantautorice kao što su Laura Marling, Thea Gilmore ili Beth Orton itekako duguju njezinom radu – samostalnom i prije toga, u sklopu postave grupa Strawbs, i Fairport Convention – grupe koja je unijela revoluciju na britansku folk-rock scenu kasnih šezdesetih. Tada je surađivala s iznimno talentiranom skupinom glazbenika koji su transformirali britansku glazbenu tradiciju i povezali je s rock glazbom. A ta ekipa darovitih umjetnika uključuje i gitarista Richarda Thompsona, koji je ujedno i autor predgovora u ovoj knjizi.
I kao što Gordon u svojim memoarima (pričajući o sebi) iscrtava i njujoršku avangardnu rock i umjetničku scenu 80-ih i 90-ih, tako i Houghton, pišući o Denny, daje i preciznu sliku engleskog folk rock undergrounda 60-ih i 70-tih.
Mozaik događaja koji su obilježili karijeru i život Sandy Denny Houghton gradi, s jedne strane, iz osobnih svjedočanstava onih koji su je poznavali, a s druge, iz svih ostalih dostupnih izvora. Prije svega, iz intervjua koje je tijekom karijere davala glazbenom tisku (pri čemu je od iznimne pomoći bila arhiva utjecajnog, danas nepostojećeg tjednika Melody Maker, koji je Sandy Denny dvaput proglašavao pjevačicom godine).
No, pjevanje nije bila jedina vrlina Sandy Denny. Njezin autorski rukopis u najmanju je ruku jednako impresivan. Who Knows Where The Time Goes, Fotheringay, Autopsy, The Sea, ili Solo, po čijem stihu je ova biografija i dobila naziv, samo su neki od dokaza i njezinog skladateljskog, a ne samo pjevačkog talenta.
Autor knjige I’ve Always Kept a Unicorn, Mick Houghton, vjerojatno nije imao lak posao: prema svim svjedočenjima Denny je vodila kaotičan, nesređen život, bila je potpuno neopterećena slavom, a pogotovo pred kraj života pokazivala je i mračnu osobnu stranu. Poput mnogih drugih, i njezina glazba izvirala je iz procijepa osobnih trauma i želje za dosezanjem neke univerzalne, izvanvremenske ljepote.
Dakle, Kim Gordon i Sandy Denny – dvije različite glazbene osobnosti, dvije različite pripadajuće scene, i dvije nove biografije o kojima svakako treba povesti računa.
