Imamo pravo zaključiti kao se osjećamo pomalo zakinuti ove godine i počinjemo shvaćati zašto se Exit festival u posljednjih pet godina prometnuo u jedan od najvećih europskih festivala dok INmusic stagnira iako dijele gro velikih imena.
Popriličan paradoks krije se iza jučer završenog INmusic festivala na Jarunu. Iako organizator broj prodanih karata krije kao zmija noge, činilo se da nikad nije bilo više publike i nikad nije bio tako siromašan program, ako izuzmemo prvo izdanje na Šalati s nastupima tada top benda Franz Ferdinand i u Hrvatskoj nikad viđenog Morrisseya. INmusic je u posljednjih pet od šest izdanja – u lagodi korporacijske financijske podrške – redovito pred sam festival dodavao neka od velikih imena svjetske rock glazbe i tako je sam sebi podizao rejting i povjerenje kod publike. Vjerni gosti plićeg džepa ranije su, gotovo na slijepo, kupovali karte jer su znali da će se uvijek zalomiti neko ugodno veliko iznenađenje, a oni neodlučni dobivali su impuls da kupe skupu kartu u posljednji čas. Ove godine ta je tradicija prekinuta; tek toliko da jave da su tu, nakon davno utvrđenog line-upa dodavana su imena tipa Elemental, Partibrejkers i Overflow kojima svaka čast, ali to su slabašni mamci za kupovinu karte od cca 50 eura. Bilo je govora kako organizator festivala koji funkcionira na čisto komercijalnoj osnovi ne može pronaći zajednički jezik s Gradom Zagrebom kao vlasnikom grunta na Jarunu, to jest Grad ga više nije htio dati besplatno, pa je i to navođeno kao razlog zašto INmusic nije u zadnji čas kupio neko od velikih imena koji 2 tjedna kasnije nastupaju na srpskom Exitu. Reformirani Pulp, punk legende Bad Religion, pa Portishead, samo su neki od bendova koji nastupaju u susjedstvu, a nikad ih nismo vidjeli u Zagrebu. Čini se ipak da je potez po prvi put otkad je festivala bio kalkulantski, sav uložen ugled se očito sad htio naplatiti; vrlo je lako moguće da je ove godine karata u pretprodaji prodano dovoljno da se jednostavno nije htjelo trošiti više novca na skupa svjetska imena. A ni konkurencije s nestankom Rokaj festa više nema.
No dobro, ne može se reći, i ove godine je Zagreb počašćen s nekoliko ekskluzivnih imena – koje bi doduše redom radije vidjeli u sonično „urednijem“ i intimnijem okruženju dvorana negoli na velikom otvorenom prostoru. Prvo ime festivala svakako su Arcade Fire, kanadska grupa kojoj se tepa da je trenutno najveći i najcjenjeniji indie bend na svijetu. S nešto problema s nerazgovjetnim i tihim razglasom (što bi prije pripisali njihovom čovjeku od mix pulta nego samom razglasu), dalo se naslutiti i zašto. Imaju strast, imaju izgled, imaju gard i drugačiju glazbu koja ne pluta bespućima artističkog autizma, već pronalazi put do prosječnog uha. Drugim imenom festivala prozvali bismo njujorški TV On The Radio, još jedan izuzetni, glazbeno inteligentni i intrigantni bend na rubu da postane zaista velika stvar. Došli su u Zagreb sa svježim, izvrsnim novim albumom u ionako inače bezgrešnoj diskografiji, no na manjem World stageu isporučili su mnogo buke i energije, ali ne i delikatnu atmosferu koju je u studiju znao postići producent Dave Sitek, jedini bijelac u bendu (onaj desno na pozornici s naočalama opasan Telecasterom i zidom buke). Pamtljivo, ali „suho“ i sirovo u odnosu na uzvišenu eleganciju studijskih zapisa. Kao da njujorški bendovi nemaju sreće s tim drugim, manjim stageom. Sjetimo se samo na istom mjestu prije dvije godine Yeah Yeah Yeahs, kad se jedno od najvećih očekivanja pretvorilo u jedno od najvećih festivalskih razočaranja ikad. Za razliku od njih, ta je pozornica u dobrom pamćenju ostavila niz world glazbenika, afričkih bendova, ali i onih reggae provenijencije. Ove godine tamo su ugodno iznenadili njemački Gentleman s hibridom ska i reggae glazbe, a epitet jednog od najjačih imena ovogodišnjeg INmusic festivala na istoj su pozornici potvrdili su britanski The Streets. Mike Skinner inače svoju glazbu sklapa uglavnom u spavaćoj sobi na PC-u, uživo su se svi ti sintetski zvukovi izvodili s tradicionalnim instrumentima na dojmljiv način. Zabavan, dobro raspoložen, karizmatičan, s vrlo muzikalnim bendom iza sebe i uz dva pomoćna vokala, Skinner je uspio hrvatskoj publici približiti garage, to jest unikatni britanski hip-hop. Najavio je da mu je ovo posljednja turneja. Ako je tako, po viđenom u Zagrebu odlazi na vrhuncu slave. Dok je prvu večer svojim sterilnim i ispranim funkyem većinu publike davio Jamiroquai, festivalski promašaj usporediv s prošlogodišnjim Billyem Idolom, na Hidden Stageu briljirali su finsko-francuski The DØ svojom iščašenom vizijom lijepe pop glazbe i intenzitetom nastupa. Žanrovsko-fahovske iznimke, portugalski spoj techna i afro-beatova Buraka Som Sistema i trenutno jedan od najcjenjenijih metal bendova Mastodon bili su dašak svježeg zraka za dedicirane poklonike tih pravaca.
Domaći bendovi i oni iz regije redom su opravdali pa čak i premašili očekivanja, ali nisu svi imali sreće s katastrofalno složenim rasporedom kroz oba dana. Zeničko-sarajevska Dubioza Kolektiv sa svojim crossoverom balkanskog glazbenog backgrounda, reggaea, duba i ska glazbe s onim što su nekad radili Asian Dub Fundation, pa i Rage Against The Machine, predstavili su se drugi dan kao trenutno najveća koncertna atrakcija s područja bivše Jugoslavije. Pravi festivalski bend, bez obzira što inkorporiranje narodnog melosa može mnogima ići na živce kao jeftini populistički potez. Iako su nastupali po suncu, u otprilike isto vrijeme kao Partibrejkers dan prije, okupili su tri puta više gledateljstva. Uz činjenicu da se na hrpu puta odgledanih i passe Partibrejkresa koji su odradili iznenađujuće vibrantan nastup, rijetko tko može paliti, drugi dan publika nije morala prolaziti pravo festivalsko čistilište ulaska na Otok mladosti prvi dan. Naime, već od 19 sati redovi za pregled karata i stavljanje festivalskih narukvica bili su takvi da se čekalo na vrućini pola sata, kasnije i puni sat. Negdje oko početka nastupa Partibrejkersa uz nas je tu torturu tiskanja morao proći i direktor glavnog sponzora festivala Ivica Mudrinić. Ne znamo što si je mislio, ali kao i drugima sigurno mu nije bilo ugodno, ali niti jasno. Ovakav festival je opsežan i skup poduhvat, od bendova koji koštaju i do šesteroznamenkaste brojke eura do razglasa i gomile pratećeg osoblja, organizator mora biti racionalan ako želi preživjeti, tu nema sumnje. Ali, treba znati gdje štedjeti. Honorar ljudi koji su na ulazu stavljali narukvice je 180 kuna na dan, barem nam je tako rekla zaposlenica na kartama nakon polsatnog znojenja. Bilo je sveukupno pet prolaza s po dvoje ljudi, dakle, to je koštalo organizaciju 1800 kuna plus davanja po danu. Da su na sve utrošene milijune potrošili još 1800 plus davanja za još deset ljudi, dugotrajnog čekanja, kao ni opravdanog bijesa publike ne bi bilo. Racionalnost je jedno, ovo je nerazumljiv potez s obzirom na iskustvo organizatora, previd ili obična škrtost, vrag će ga znati. Dalo bi se razgovarati o još koječemu, od trivijalije da se na ulazu nije dijelila satnica, preko cijene pola litre piva od 20 kuna što je ravno četiri puta više od nabavne cijene, do činjenice da organizator i dalje ne percipira činjenicu da tisuće ljudi dolazi na Jarun biciklima i da bi možda trebalo naći neko zgodno rješenje da ih se može u miru zavezati za nešto čvrsto.
Satnica je posebna priča; s najmanjim brojem izvođača u posljednjih par godina uspjelo se napraviti da se poklapa ono što se ne bi trebalo poklapati, pa su se za posjetitelja glazbeno otvorenog uma večeri pretvorile u trčanje s kraja na kraj Otoka Mladosti. Prvi dan za vrijeme Arcade Fire svirali su Gentleman i Goribor, a za Jamiroquaia The Do. Drugu večer je bilo još teže poslušati bilo što u cijelosti, a da se ne propusti nešto drugo. Dubioza se poklopila s Elementalom koje privlači slična publika, pa su onda razočaravajući Cypress Hill, TV On The Radio i Mastodon nastupili u gotovo isto vrijeme, kao i Caveov Grinderman, The Streets i Overflow. Da može biti drugačije, govore i najave za, po imenima, vrlo obećavajući Terraneo festival, gdje je organizator s dužim line-upom naglasio kako se nastupi izvođača neće poklapati. Sve zbrojeno, imamo pravo zaključiti kao se osjećamo pomalo zakinuti ove godine i počinjemo shvaćati zašto se Exit festival u posljednjih pet godina prometnuo u jedan od najvećih europskih festivala dok INmusic stagnira iako dijele gro velikih imena. Na Exitu ima mnogo više dodatnih sadržaja, žanrovski je otvoreniji (od punk rocka do plesne glazbe i DJ scene) i njegov je line-up bogatiji, ali ne nužno ispunjen (samo) skupim bendovima. Nude više zabave i ne ostavljaju dojam snobovskog i ziheraškog festivala. Iako to ove godine nije toliko izraženo, imaju i bolji osjećaj što pojam headliner na festivalu koji bi htio biti stvarno veliki, znači. Arcade Fire to jesu jer su u naponu snage, hype i nikad ih nismo vidjeli, ali ižmikani i već viđeni Jamiroquai, pa i Cave s Grinderman kojeg smo gledali hrpu puta solo, to nije. Ne zato što Grinderman ne valja, to jednostavno po svom tamnom i komornom glazbenom habitusu nije bend pogodan za izvođenje velikog finala jednog open air-festivala.
