Nick Cave & the Bad Seeds
Ghosteen
(Ghosteen Ltd, 2019.)
Nick Cave jedan je od posljednjih giganata. Često ćemo ga staviti u istu rečenicu s drugim mitološkim bićima poput Davida Bowieja, Leonarda Cohena, Iggyja Popa i Toma Waitsa. Najnoviji album, “Ghosteen”, obilježava četrdeset godina njegove diskografske karijere. Obožavatelji ga doživljavaju poput polubožanstva, i dok zbog masovne popularnosti ne možemo nikako govoriti o kultnom poklonstvu, njegovi koncerti zacijelo djeluju kao kakav ritualni obred gdje Cave vodi glavnu riječ, a publika ga mahnito prati.
Prošao je mnogo transformacija. Od zavijajućeg agenta kaosa u Birthday Party, preko goth/gospel faze s Bad Seedsima, pa do nadrealnog punka s Grinderman. Zadnjih se nekoliko godina smirio. Otkako je objavio meki, žuboreći “Push the Sky Away”, Cave i Bad Seeds (Warren Ellis i Cave, da budemo precizni) sve više naginju zvukovima microKorga, blagoj electronici i ambijentalnoj muzici. Nick Cave ima šezdeset i dvije godine i na sedamnaestom izdanju s Bad Seedsima snima vjerojatno najbolniji, najteži, ali i najiskreniji album.
Razlog tome je vrlo jednostavan i poprilično tragičan. Prije četiri godine Caveu je poginuo sin i mnogi su mislili da je maestralni album “Skeleton Tree” bio jedan od njegovih načina kako se nositi s tugom, ali sam je priznao kako je taj album bio uvelike gotov u trenutku sinove smrti. Album najavljuje bez pompe, kao odgovor na pitanje u “rubrici” Red Hand Files. Rekao je kako je riječ o svojevrsnom dvostrukom albumu. “Ghosteen” (čija bi naslovnica savršeno sjela kakvom trećeligaškom fantasy serijalu) se kao album sastoji od pjesama-djece i, nekako logično, pjesama-roditelja.
Iskusiti ovaj album znači svojevoljno zakoračiti u tuđi svijet i zatim mu se prepustiti. Sklopiti oči i dozvoliti da Caveovom stihovlju da vas vodi. Album otvara “Spinning Song”, koja počinje pričom o kralju rock & rolla, Elvisu (istovremeno i referenca na njihovim Singl “Tupelo”), a završava Caveovim falsetto glasom koji govori kako će mir, naposljetku, doći. “Bright Horses” hipnotična je pjesma kojom prevladava slika konja s plamenim grivama kako galopiraju. Klavirska balada isprepletena je glasovima u falsettu i Ellisovim suptilnim loopovima. “Sun Forest”, osim što ponavlja sliku konja, uvodi motiv krijesnica i djece koja se spiralno uspinju ka nebu, a krasi je predivno jeziva i žuboreća ambijentala. “Galleon Ship” priziva nadrealnu sliku jedrenjaka koji plovi oko jutarnjeg sunca, dok na nešto probavljivijoj, ali ipak uznemirujućoj “Leviathan” Cave mantra: “I love my baby, and my baby loves me”.
“Fireflies” prva je od pjesama-roditelja i počinje spoken word segmentom gdje se nanovo evociraju slike zvijezda i krijesnica. Kaže da smo fotoni koje zrači umiruća zvijezda, ili da smo pak krijesnice koje je dijete zarobilo u tegli, a zatim prebacuje priču na prispodobu o tri medvjeda. Konačna, maestralna, pulsirajuća i zlokobna “Hollywood” započinje u bijesu, sa slikovljem opake zvijeri, zatim u ritmu otkucaja srca Cave gotovo pa cvili kako čeka da dođe njegovo vrijeme. Album zatvara budističkom pričom o Kisi. Ženi koja pronalazi put do mira jednom kad shvati da ne postoji osoba koja se, poput nje, nije suočila sa smrću i gubitkom.
Caveu za rukom polazi zeznut zadatak. Progovara o gubitku, o nevjerojatnoj boli i suočavanjem s istom na način koji nije patetičan niti senzacionalan. “Ghosteen” je audio knjiga koja zahtijeva mir, poroznu kožu i hrabrost prepustiti se. Učinite si uslugu i pažljivo poslušajte album. I tako ispočetka, ispočetka, ispočetka…
