Unatoč smanjenoj koncertnoj i studijskoj aktivnosti na svim razinama, godina 2020. na domaćoj sceni pripala je (poput one prethodne) zabočkom kantautoru, pijanistu, skladatelju i pjevaču Nikoli Vraniću koji se potpisuje pseudonimom J.R. August. Godine 2019. objavio je studijski prvijenac Dangerous Waters. koji je pokupio sve nagrade koje su se mogle pokupiti. Njegov opus potom je proširen još dvama izdanjima: kompilacijskim albumom Murky Waters koji okuplja skladbe s prethodno izdanih EP-eva, te dojmljivim dvostrukim koncertnim albumom Live At Hrvatski glazbeni zavod.
Mladi glazbenik iz Zaboka prije solo karijere svirao je klavijature u varaždinskom bendu Voodoo Lizards, a pseudonim je, kaže, preuzeo od svojega djeda Augusta (“vrsnog pripovjedača”). S druge pak strane, “R” je početno slovo znane pjesme “Raven” (Gavran) Edgara Allana Poea, pa se i taj podatak uklapa u njegovu prepoznatljivu, tamniju, pesimistično-romantičnu i introspektivnu viziju života i umjetnosti. Introvertni ekstrovert, ili obrnuto? Svejedno. Od naslova i prvih taktova teme “Fisherking (The Meeting)”, Vranićev se opus može slušati i čitati kao oda prirodi, ali i vlastitoj duhovnosti. Uz izuzetak poletne i gospelom nadahnute “Let’s Get Together”, album Dangerous Waters zbirka je raskošno aranžiranih balada sazdanih od autorovih elegantnih klavirskih poteza, dodanih puhača, i žanskog zbora.
Sve to otpjevano je na uvjerljivom engleskom, što nije čudno s obzirom na podatak da je Vraniću engleski jezik formalna struka. Njegove refleksije moguće je usporediti s nizom kantautorskih imena i sastava iz bliže i udaljenije povijesti popularne glazbe. Primjerice, s Paulom Simonom sa ili bez Arta Garfunkela. Ili s opusom Nicka Drakea, ili s glazbom koju je Justin Vernon snimio na svojim ranim radovima, osobito na prvom, For Emma, Forever Ago. Ugođaj katkada priziva i usporedbe s američkom grupom Fleet Foxes, te s ostalim protagonistima suvremene pastoralne indie-folk scene premda ih autor ne spominje kao uzore – za razliku od Beatlesa, ili Raya Charlesa koje rado navodi kao bitne utjecaje.
No, čini se da je August još intenzivnije fasciniran skladateljima s područja klasične glazbe, osobito Vivaldijevim opusom, pa će tako pojasniti da je “siguran da je klasika bila i ostala broj jedan na popisu utjecaja.” I to zato što je istovremeno “i jednostavna i složena”, pa se može analizirati i doživljavati iz različitih perspektiva i kuteva. Dangerous Waters svojevrsni je presjek onoga što je J.R. August u nezavisnoj produkciji do sada objavljivao na EP-izdanjima, uz nešto novog materijala. Unatoč jasnoj pretpovijesti, njegov debi ne ostavlja dojam kompilacije, upravo suprotno. Ploča se sluša kao zaokruženo, koherentno djelo čija kvaliteta – što je najbitnije – u dobroj mjeri nadvisuje prosjek domaće pop i rock produkcije. I to u gotovo svim ključnim elementima.
Album Dangerous Waters Vraniću je osigurao povlaštenu i gotovo nedodirljivu poziciju na hrvatskoj indie rock sceni. Doduše, s ugovorom koji je sklopio s velikom izdavačkom kućom Croatia Recordsa, oznaka ‘indie’ ostaje mu više kao umjetničko obilježje nego kao znak pripadnosti neovisnom izdavaštvu. Njegova hiperaktivnost manifestira se na razne načine, kao da nastoji na što više razina verificirati zvjezdani status koji je uz podršku undergrounda gradio godinama. Godine 2020. objavio je dva albuma. Kompilacijski Murky Waters koncipiran je iz obilja materijala prethodno objavljenog na EP-izdanjima. Većinom zabilježene 2016. i 2018., pjesme su – usporedimo li ih s meditativnim, gotovo snenim ugođajem materijala s Dangerous Waters – jednako dobro snimljene, ali brže u tempu, rokerskije (premda bi se taj pojam u njegovu slučaju trebao shvatiti uvjetno). Eklektični splet utjecaja još se jednom prepoznaju već na prvo slušanje: kantautorska estetika ranih 70-ih, folk, gospel i pijanistički blues, posebno u devetominutnoj “Black Limousine”.
Ono što je na Vranićevim studijskim snimkama tek naznačeno, pred publikom, u koncertnom okruženju, dolazi u hipertrofiranom obliku. U njegovim stiliziranim, melodramatičnim gestama prepliću se autentična senzibilnost te (barem se tako čini) blagi ironijski odmak. Jedina ozbiljnija zamjerka izvedbama na albumu Live At Hrvatski glazbeni zavod proizlazi iz povremenih i posve suvišnih vokalnih afektacija. Srećom, vrlina je na ovom pomno osmišljenom izdanju mnogo više nego nedostataka. S kristalno čistim zvukom i uvjerljivim izvedbama, Live funkcionira na dvije razine. S jedne strane to je svojevrsna kulminacija prve etape njegove karijere, a s druge, u općenitijem smislu, detaljno osmišljen koncertni dokument. Ambicije mu, dakle, ne manjka – a još manje formalnih priznanja. Miljenik je kritike i publike, hipstera i “običnih” slušatelja, središnji favorit svih strukovnih žirija (Rock&Off, Porin), zvijezda je u usponu…vole ga čak i Coldplay, iako ostaje pitanje koliko je taj podatak vrijedan isticanja. Unatoč svim vanjskim teškoćama koje su zahvatile globalnu i domaću scenu, Vranića, kako se čini, zasad ništa ne može zaustaviti.
