Nepunih mjesec dana – toliko im je bilo dovoljno da rasprodaju najavljeni koncert na zagrebačkoj Šalati 23. srpnja, pa je odmah dodan još jedan nastup, idućeg dana, 24. srpnja. Ljeto na popularnom stadionu obilježit će očito, barem u jednome dijelu, američki tvrd, beskompromisan pustinjski rock.
Profesionalno, grupi Queens of the Stone Age ide izvrsno. No čini se da je njihov frontmen Josh Homme u proteklih nekoliko godina proživljavao najteže razdoblje u životu. Već bi smrt bliskih prijatelja među kojima su Taylor Hawkins i bivši suradnik Mark Lanegan (obojica su nas napustili 2022), bila dovoljna za tjeskobu – ali to nije sve. Nedavno je objavio da mu je dijagnosticiran karcinom koji je, srećom, uspješnom operacijom u međuvremenu saniran. No emocionalno najrazornija nevolja odnosi se na mučan razvod od australske glazbenice Brody Dalle (s kojim je bio u braku od konca 2005), te na posljedičnu bitku oko skrbništva nad njihovom maloljetnom djecom. Posljednju je bitku (skrbništvo) izgleda sudski dobio, ali gorčina je po svoj prilici ostala, prateći ga poput goleme zlokobne sjene. Dobar dio tih brodoloma pogodio ga je u vrijeme globalne pandemije, uoči ili netom poslije, što nikome, a pogotovo javnoj osobi, ne može olakšati situaciju. Upravo suprotno…
Ustvari, Homme je bio paraliziran osobnim problemima i strahovima u mjeri da jedno vrijeme nije mogao ništa stvarati, pisati, skladati. Ali onda je iz njega procurilo sve što se mjesecima nakupljalo. In Times New Roman… jedan je od najbučnijih i najsirovijih albuma u četvrtstoljetnoj karijeri QOTSA, ostvarenje koje u deset pjesama raznih stupnjeva agresivnosti prikazuje sliku Hommeovog unutarnjeg stanja, ali i nudi svojevrsnu emotivnu katarzu, introspektivni rock and roll vodič kroz zonu vlastita sumraka. U takvim okolnostima nije čudno da ga je producirao sam. In Times New Roman… mračan je i bolan album, sazdan na tenzijama, ali onima koje uvijek vode nekoj vrsti razrješenja, kao u kakvom napetom trileru.
Samo što je ovdje riječ o jednom posve konkretnom i stvarnom životu.
Premda se u postavi grupe tijekom burne povijesti izredala sva sila prvoklasnih glazbenika i sviračkih superzvijezda (Lanegan, Dave Grohl…), pedesetogodišnji Joshua ‘Josh’ Homme ostao je njihovom najčvršćom i nezaobilaznom karikom. Dokazao se kao postojana jezgra sastava u punom smislu pojma, kao kreativni pokretač, gitarist, producent i pjevač još od početaka u drugoj polovici 1990-ih.
QOTSA su, prisjetimo se, nastali na ruševinama benda Kyuss, danas već pomalo zaboravljenih, ali iznimno utjecajnih stoner rock divova – želite li nekome ilustrirati njihove dosege pustite mu drugi album Blues for the Red Sun iz 1992, kamen temeljac žanra u cjelini. Stoner rock ili desert rock, svejedno – udarački težak, valjajući zvuk mogao je proizvesti samo netko tko je dovoljno vremena proboravio u kalifornijskim pustinjskim bespućima, po cijele dane slušajući Black Sabbath. U postavi Kyussa svirali su Homme i basist Nick Oliveri, te bubnjar Alfredo Hernandez. Njih trojica će od 1996. malo po malo graditi karijeru nove postave, Queens of the Stone Age. Ustvari, na istoimenom debiju iz ’98. Josh Homme odradio je lavovski dio posla. Potpisao je produkciju, pjevao, skladao i odsvirao sve što mu se našlo na putu uključujući gitaru, bas i razne vrste klavijaturističkih instrumenata; ukratko, sve osim Alfredovih bubnjeva. Kritičari su odmah zamijetili neupitan “primitivni šarm” (Kitty Empire, NME) albuma koji je odmah razotkrio osnovnu paletu utjecaja, od hard rocka sedamdesetih (Sabbath, Deep Purple, Iron Butterfly, Blue Oyster Cult) do tada recentnijih “teškaša” poput Alice In Chains i fantastičnih, kriminalno potcijenjenih Screaming Trees. No izvrsna uvodna pjesma “Regular John” otkriva još jedan bitan element: naglašenu sklonost metronomski preciznom, hipnotizirajućem, motorik-ritmu ritmu, posuđenom od njemačkih kraut rock inovatora, osobito od bubnjara kölnske grupe Can, Jakija Liebezeita. Sve to, uz dodatak Hommeova tipično „povišenog“ vokala i uz sposobnost pisanja konciznih melodioznih tema, unosi novu vrstu fokusa i u širem kontekstu donosi bitan kreativni pomak u odnosu na uobičajenu stoner/desert-rock matricu.
Ambicioznost na svim razinama QOTSA potvrđuju 2000. godine na albumu Rated R, objavljenom za veliku etiketu Interscope. Postavi se priključuje još jedan stari prijatelj, Nick Oliveri na bas gitari, uz svu silu gostujućih glazbenika i pjevača od kojih je, dakako, najpoznatiji Mark Lanegan. Iako su njegove prepoznatljivo sugestivne vokalne stilizacije u pjesmi “In The Fade” ukupnoj slici dodale novu nijansu, ključni su arhitekti zvuka Homme i Oliveri. Dramatičan pomak ogleda se u pojačanoj sviračkoj i autorskoj disciplini koja je rezultirala melodioznim, razmjerno mekšim i prohodnim pjesmama (mjestimice dekoriranih puhačima i drugim atipičnim instrumentalističkim glazurama), a da pritom nije dovela u pitanje integritet i početna kreativna načela benda. Zahvaljujući skladbama kalibra “Monsters in the Parasol”, te uspješnim singlovima “The Lost Art of Keeping a Secret” i “Feel Good Hit of the Summer” (potonja s jasnim i polusatiričkim narkotičkim referencama: “nicotine, valium, vicodin, marijuana, ecstasy…), album Rated R početkom novoga stoljeća bendu otvara vrata prema mainstreamu i predstavlja ih najširoj publici (prošireno reizdanje sadrži i solidnu intepretaciju bisera iz opusa Kinksa “Who’ll Be The Next In Line”).
Doista, masovnu privlačnost dvije godine poslije potvrdili su internacionalnim bestselerom Songs for the Deaf koji, citirajmo službenu objavu, evocira ugođaj “vožnje kroz kalifornijsku pustinju”, od L.A.-a do mitskog nacionalnog parka Joshua Tree… uz stari trik: tijek albuma isprekidan je simuliranim izmjenama radijskih postaja koje se, uz izmišljene DJ-eve, nižu duž uzbudljivog neopsihodeličnog hard-rock putovanja. Ni ovoga puta ništa nije prepušteno slučaju, jer se Hommeu, Oliveriju i Laneganu pridružuje i Dave Grohl, pa su Queens, uz još nekoliko renomiranih gostiju i gošći, profunkcionirali kao suvremena heavy-supergrupa. Pritom termin “heavy” valja shvatiti doslovno: čak i kad su u najmilozvučnijem izdanju, QOTSA mogu zazvučati kao da vas netko pogađa teškim maljem. U svakom slučaju, Songs for the Deaf pokazao se kao prijelomna postaja u karijeri. Ne samo da je iznjedrio nove klasike u njihovu repertoaru (“No One Knows”, “Go With The Flow”) nego je i manje eksponiranim pjesmama (“Another Love Song”, impresivna akustična melodrama “Mosquito Song”) usavršio formulu svojevrsne artikulirane agresivnosti.
Nakon svršetka pripadajuće turneje Grohl se vratio ‘redovnom poslu’ na čelu Foo Fightersa, Oliveri je nakon trzavica s Hommeom jednostavno otpušten iz benda, pa je od četvrtog albuma Lullabies to Paralyze iz ožujka 2005, postalo sve teže pratiti dinamiku promjena u postavi; primjerice, na bubnjarskom će stolcu idućih desetak godina provesti Joey Castillo, nekadašnji član grupe Danzig. Ali to se pokazalo irelevantnim. Članovi dolaze i odlaze, jednokratnih je gostiju još i više, ali temelji njihova ledeno mitraljirajućeg zvuka, skovanog pod čvrstim Hommeovim kormilom, ostaju gdje su i bili, s manjim stilskim odskliznućima. Bez obzira na to što sadrži nekoliko pamtljivih trenutaka, i unatoč zapaženim gostujućim ulogama Billyja ‘ZZ Top’ Gibbonsa, uz uvijek sjajnog Lanegana, osobito u uvodnoj temi, Lullabies će na nekoliko mjesta razotkriti prve pukotine u autorskoj viziji, kao i općeniti zamor materijala.
Čini se kao da je u razdoblju albuma Era Vulgaris svima već bilo dosta Josha Hommea i njegove pustinjske hard-rock bande. Ni šarmantan mini-klasik “Make It wit Chu”, iskopan iz arhive neformalnih kolektivnih druženja u sklopu serije Desert Sessions, nije uvjerio kritičare da je Vulgaris mnogo više od rutinske vježbe; neki pak Hommeu nikako nisu mogli oprostiti odluku da se riješi divljeg ali uvijek korisnog Oliverija.
Na idući studijski projekt trebalo je čekati šest godina zato što je Homme, uz ostalo, bio zauzet i sudjelovanjem u supergrupi Them Crooked Vultures, zajedno s Grohlom i Johnom Paulom Jonesom, ex-basistom neprežaljenih Led Zeppelina. No, mnogi su se složili da je …Like Clockwork, objavljen početkom ljeta 2013. u vlastitoj produkciji, bio vrijedan čekanja. Obnovljena energija benda opet se očitovala i u odabiru suradnika među kojima se, da stvar bude raznolikija, u jednoj pjesmi našao i Elton John. Odnekud se u kratkoj epizodnoj ulozi opet pojavio i zlosretni Oliveri, angažiran je i Trent Reznor, a staroj se ekipi priključio i Dave Grohl nakon što je razdražljivi Homme pokazao izlazna vrata Joeyu Castillu. Prava rock and roll sapunica, reklo bi se… No, QOTSA se doista, bez obzira na promjenjive okolnosti, izdvajaju kao posebna vrsta prilagodljive postave čiji je zvučni zid uvijek u sebi sadržavao kontrastne elemente. Lako je, na primjer, u njihovu tvrdokornom bajkerskom pristupu – zacementiranom čeličnom i mehanički preciznom izvedbom – uočiti melodijsku raspjevanost, nerijetko na rubu falseta. Stoga će s podjednakom dozom sugestivnosti Homme po potrebi evocirati croonerski raspoloženog Davida Bowieja, prljavi digitalni boogie/blues ZZ Topa iz faze osamdesetih, ili pak nekoga iz sumornog grunge-društva s američkog sjeverozapada. I pritom će uvijek, svim utjecajima unatoč, zadržati pečat samosvojnosti.
Argument u prilog toj tvrdnji odjekuje i duž većeg dijela albuma Villains gdje je producentski zadatak povjeren traženom DJ-u i producentu Marku Ronsonu kojega je, posve prirodno, uvijek mnogo lakše bilo zamisliti u društvu Amy Winehouse i Lady Gage nego u studiju s gomilom tetoviranih mačo-rokera. Naravno da se QOTSA pod producentskom Ronsonovom palicom na Villains nisu transformirali u šminkersku funk-soul formaciju, premda valja priznati da u nekim trenucima djeluju još discipliniranije (ili možda “robotskije”?) no obično.
“Mislim da se suština Queensa uvijek ogledala u potrebi za neprekidnom promjenom, čak i uz rizik da izgubimo dio publike, u potrebi da pritom zadržimo osjećaj vlastite autentičnosti”, rekao je Homme u nedavnom razgovoru za magazin Uncut. Istina, QOTSA su se unutar labavo zadanih parametara uvijek, od prvih taktova debija pomalo mijenjali, evoluirali, činili odmake od prethodnih ostvarenja, istraživali, oslanjali se na različite izvore, od metala, punka klasičnog rocka do art-rocka, funka i elektronike. I (valja ponoviti), ostali su prepoznatljivi i svoji. Kad bi osjetio da se katkada mora “ispucati” negdje sa strane, Homme bi koji puta znao pobjeći u hobističke i ležernije projekte, kao što su ranije spomenuti Them Crooked Vultures, ili pak Eagles of Death Metal – zabavan rock and roll bend gdje je uglavnom sudjelovao kao bubnjar.
No, zasad posljednji, osmi studijski album matičnog sastava, In Times New Roman…, sve je prije nego ležeran. Emotivna izravnost reflektira se i u činjenici da ovoga puta u pomoć nisu pozvana zvučna gostujuća imena. Album je, ističe Josh, “odraz vremena, odnosno razdoblja u kojem je nastao. I zvuči vrlo brutalno.” No, znamo da se iza brutalnosti i bruke katkada kriju neke od najsenzibilnijih, najkreativnijih i, u konačnici, najkompleksnijih osobnosti.
Našu recenziju posljednjeg albuma In Times New Roman…, možete pročitati na ovoj poveznici.
