Colin Meloy je frontman s posebnim predispozicijama; dijeli jednaku fascinaciju Smithsima i Replecmentsima (o čijem je remek djelu ‘Let It Be’ iz 1984. godine napisao knjigu na 100 stranica!), i velikanima pera Dylanom Thomasom i Williamom Yeatsom
Iako u današnje vrijeme kad CD više nije tako dominantan format nosača zvuka kao nekad i što, uostalom, forma albuma poslije gotovo pola stoljeća vladavine kod MP3 generacije ustupa mjesto pjesmi kao osnovnom obliku konzumiranja i kupnje glazbe, naći se na broju 1 Billboard 200 liste albuma i dalje je vrlo vrijedno postignuće. Ne za rutinere poput Eminema ili teenagerske zvijezde trenutka Lady Gagu ili Justina Beibera, ali kad jedan indie-folk bend bez dodvoravanja široj publici proda u Americi skoro sto tisuća komada novog albuma u prvom tjednu, to je poprilično iznenađenje, iako slični slučajevi (Vampire Weekend, Arcade Fire), više nisu rijetkost.
Bilo je to iznenađenje i za Colina Meloya, alfu i omegu benda čudnog imena (po pobuni u carsko Rusiji u prvoj polovici 19. stoljeća) i čudnih tema pjesama punih viktorijanskih lupeža, žena na rubu zakona, otmica i ubojstava; opskurnih, mračnih priča iz daleke prošlosti po uzoru na teme iz autentičnih engleskih folk pjesama. Prethodni album ‘The Hazards Of Love’ bio je konceptualan, rock opera s ljubavnom pričom između djevojke i šumskog bića koja se razvija iz pjesme u pjesmu i u kojima različiti pjevači izvode svoje uloge. Vrlo zahtjevan za slušatelja jer pjesme izvađene iz konteksta ne funkcioniraju, bio je hrabro i ambiciozno djelo, poslastica za sladokusce, ali i poprilično samoubojstvo u komercijalnom smislu za jedan bend kojem se poslije albuma The Crane Wife iz 2006. proricala velika budućnost.
The Decemeberists postoje već jedno desetljeće, otkad je Meloy, akademski građanin s fakultetskom diplomom iz, kako to Amerikanci zovu, kreativnog pisanja, rodnu provinciju Montane zamijenio Portlandom, gradom koji je poslije Seattlea, krajem devedesetih postao nova rock meka na sjeverozapadu SAD-a, s vrlo šarenom rock scenom skupljenom s raznih strana Amerike koja uključuje, između ostalih i Teksašane The Shins i Modest Mouse. Meloy je bio predani rock fan i glazbenik u nastajanju koji je u Portlandu uz svoje istomišljenike počeo živjeti svoj san. Imao je posebne predispozicije jer je dijelio jednaku fascinaciju Smithsima i Replecmentsima (o čijem je remek djelu Let It Be iz 1984. godine napisao knjigu na 100 stranica!), i velikanima pera Dylanom Thomasom i Williamom Yeatsom.
I ta fascinacija ne prestaje, Meloy je solo snimio par EP-a gdje pjeva Morrissyeve, pjesme Sama Cookea i Shirley Collins, jedne od važnih karika u Britanskom folk revivalu 60-ih godina koji se ipak ponajviše čuje u izričaju Decemberistsa. I ne skrivaju da je njihova glazba direktno inspirirana ili posveta uzorima, kao što je to slučaj s R.E.M.-om na novom albumu ili s The Hazard Of Love koji već ime duguje EP-u Anne Briggs, još jedne engleske folk kantautorice iz 60-ih.
“Glazba je moja religija. Agnostik sam ako govorimo o tradicionalnim religijama. Glazba je nešto najbliže religiji što se mene tiče. To je nešto neophodno, nešto što me obuzima u potpunosti, nešto bez čega ne mogu…ne samo u smislu stvaranja, nego i slušanja tuđe glazbe. To je meni jako bitno.” – otkrio u jednom od intervjua koliko mu glazba znači.
The Decemeberists su dosad izbjegavali baviti uobičajenom lirskom rock introspekcijom, stavljati u centar svojih pjesama aktualne teme i osobna iskustva. Meloy se nasuprot svom idolu Morrisseyu radije bavi naracijom u stihovima ispunjenim pričama o izmišljenim osobama iz nekog drugog doba, apstrakcijom prije osjećaja i ljubavno/životnih jadikovki. I koristi riječi koje se ne koriste često, po uzoru na prozu i pjesništvo Dylana Thomasa.
Ne samo da je ponekad potrebno slušateljima uzeti rječnik u ruke kad slušaju njihove pjesme, retroaktivno ga uzima i Meloy tek toliko da provjeri je li u rječniku značenje na koje je mislio. Ali ne muči ga to puno, a očito ni publiku ovog neobičnog portlandskog benda.
“Pop glazba bi trebala biti populistička stvar i nije u njoj potrebno uvijek sve razumjeti, pjesma ima svoj život tek u simbiozi melodije i riječi, s tim da je ritam taj po kojoj je pamtimo i ponavljamo” – razmišlja Meloy na glas u svojim intervjuima i iz perspektive rock publike zemlje kojoj engleski nije materinji jezik nije se teško složiti s njim.
Nije nužno razumjeti riječ da bi rock glazba ponesla, da bi se osjetila strast ili iskrenost izvođača Meloyova stalna potraga za likovima vrijednih pjesme, uglavnom iz narodnih mitova, s prašnjavih stranica starih knjiga, iz zaboravljenih povijesnih događaja, plus rustikalni, ali istovremeno inventivni folk rock sa setom prigodnih instrumenata (akustična gitara, akustični bas, harmonika, mandolina…), od relativno minimalističkog debija Castaways and Cutouts iz 2002., privlačili su sve više i više pažnje kritike i publike. The Decemberists su se razvijali polako, oslobađali se straha da ne zabrljaju, da se rastuća ambicioznost ne protumači kao pretencioznost.
“Radije bih da imamo stabilnu karijeru kao bend, sviramo i prodajemo lojalnom krugu obožavatelja, nego da napravimo jedan album koji će eksplodirati. To bi bilo uništavajuće.”
Kako sad stvari stoje, ova želja Colina Meloya se ostvaruje, The Decemberists su bez kompromisa, uz silni eklekticizam i zaljubljenost u tuđu glazbu, dosljednim slijeđenjem vlastitog glazbenog instinkta doprijeli do iznenađujuće mnogo srca.
