Direktor Intela se povlači

Craig Barett, nakon tri godine na čelu upravnog odbora najvećeg proizvođača čipova Intela, povlači se u svibnju, kad će se, prema vlastitom priznanju, posvetiti onome što najviše voli, ribolovu na rijekama Montane. Za njim ostaje dvojaka ostavština: pod njegovim vodstvom Intel je zacementirao svoju poziciju prvog proizvođača čipova, ali s druge strane svoj dominantni položaj u proizvodnji PC-a i servera nije uspio prenijeti u bilo koji drugo polje potrošačke elektronike ili komunikacija. Ovaj moment mogao bi dovesti Intel u razdoblje određene recesije, jer nakon godina strelovitog razvoja PC elektronike, čini se kako će razvoj novih, sofisticiranijih PC-a ipak biti usporen jer se dosegla razina od koje je teško zamisliti nešto radikalno više.
Šezdeset i devet godišnji Barrett, koji radi u Intelu od 1974. godine, ostavlja tvrtku u stanju kakvom je bila duže vrijeme, zahvaljujući prije svega globalnoj ekonomskoj krizi. Situacija je bila loša i u doba pada internetskog biznisa, u Intelu i izvan njega bili su veoma zabrinuti za budućnost za svoje pogone u kojima su se proizvodili čipovi, to jest procesori. Takvi pogoni bili su vrlo skupi za izgradnju i održavanje i samo ih je puna zaposlenost održavala u plusu. Kad je tog nestalo, pojavili su se glasovi da bi Intel morao uložiti milijune u nove pogone, ali s novim tehnologijama proizvodnje. Barrett se nije složio, nasuprot većine drugih članova upravnog odbora i pogodio. PC biznis se uskoro oporavio, narudžbe su rasle i Intel se ponovno našao u povoljnoj situaciji kao najveći proizvođač procesora.
I dok su tu pogodili, trošili su ogromni dio zarađenog novca gotovo uzalud, na Netburst strukturu procesora kao jezgre Pentiuma 4, kao i Xeon strukturu. Problem je bio u tome da su te konstrukcije omogućavale veće brzine procesora – ono što su u marketingu Intela smatrali da korisnici jedino razumiju – ali su se povećanom brzinom i jako grijale. Teoretski, ti su čipovi mogli raditi i na 10 GHz, ali je upravo potrošnja struje i zagrijavanje prisililo inženjere da ograniče brzinu do 4Ghz-a. I dok je Intel zalutao, druge tvrtke (AMD) uspjele su drugačijim, jednostavnijim  konstrukcijama procesora zaobići probleme te vrste. AMD na kraju nije do kraja kapitalizirao prednost, i serijom novih proizvoda Intel se uspio vratiti. No Barrett je u doba svoje vladavine tvrtkom uspio Intel nametnuti kao važnog igrača u proizvodnji kompjuterskog hardvera, kao što su matične ploče, grafičke kartice i Wi-Fi sklopovi. Kompanije za proizvodnju kompjutera pozdravile su mogućnost da kod jedne tvrtke kupe sve potrebne integrirane krugove za jedan kompjutor, i poštede se truda testiranja kompatibilnosti čipova raznih proizvođača. Najprepoznatljivi dio te strategije je Intelov brand Centrino, platforma koja obuhvaća matičnu ploču, zamjenjivi procesor i bežični mrežni sklop. S druge strane, Intel je u 2009. ušao bez puno uspjeha u pokušajima da progura svoj WiMax, širokopojasni wireless standard za mrežno povezivanje. Jednostavno, wireless segment nije općenito prihvaćen kako su u Intelu predviđali. Također, Intel je potrošio milijune u industriju komunikacija s malo uspjeha, nije im uspio pokušaj da pobude interes za svoj smartphone. 
Na kraju, Barrett će kao prvi čovjek Intela u posljednje tri godine ostati najviše upamćen po dostignućima koja imaju malo veze s tehnologijom. Naime, on je obilazio svijet i propovijedao potrebu obrazovanja ljudi i investirao puno novca u taj segment, kao i za znanstvena istraživanja. Uspio je natjerati američku vladu da poboljša edukacijske standarde u zemlji, iz brige da manjak interesa studenata za znanost i tehnologiju vodi ka padu američke konkurentnosti u narednim godinama.