Charlie Kaufman je izvanredan pisac neobičnih scenarija za iščašene filmove (“Biti John Malkovich”, “Adaptacija”, “Vječni sjaj nepobjedivog uma”…) i u svom redateljskom debiju ostao je vjeran sebi, snimio je neobično, intelektualno zahtjevno, ne baš lagano djelo za probranu publiku.
Kazališni redatelj Caden Cotard (Philip Seymour Hoffman) priprema novu predstavu u malom kazalištu u predgrađu. Život mu se čini turoban, ima psihičkih problema, s ženom Adele (Catherine Keener) se ne slaže, ona ga uskoro napušta i odlazi u Berlin zajedno s kćeri Olive.
Ima aferu s Hazel, prodavačicom karata, no ta veza brzo zamire. Njegova psihoterapeutkinja misli o svemu više nego kako da mu pomogne. Svjetlo na kraju tunela ukazuje se u vidu osvojene MacArthurove novčane nagrade za nadarene umjetnike. Odluči novac iskoristiti tako da na Manhattanu okupi ansambl u jednom skladištu, napiše i na kazališne daske postavi brutalno iskrenu, naturalističku predstavu u kojoj će dati sve iskonsko što ima u sebi. Kako se projekt razvija, tako Caden i dalje traži načine da izađe iz osobne krize.
Njegova žena postala je istaknuta slikarica u Berlinu i to ga ne čini sretnim, kao ni činjenica da mu kćer raste pod paskom prijateljice njegove bivše žene. Godine prolaze i sve je nejasnija linija između remekdjela u dugogodišnjem stvaranju i stvarnog života.
Charlie Kaufman je izvanredan pisac neobičnih scenarija za iščašene filmove (“Biti John Malkovich”, “Adaptacija”, “Vječni sjaj nepobjedivog uma”…) i u svom redateljskom debiju ostao je vjeran sebi, snimio je neobično, intelektualno zahtjevno, ne baš lagano djelo za probranu publiku.
U skladu s tim, ocjene kritičara su bile opozitne, ili je dočekan panegiricima, ili je proglašavan jednim od najpretencioznijih filmskih djela u prošloj godini, a neki se nisu libili napisati da je riječ i o najgorem filmu 2008.
“Zapanjujuće. Kaufman je nadmašio samog sebe filmom koji ushićuje i zbunjuje. Zaželjet ćete ga gledati opet. I još jednom.” – Andrew Male, Empire
“Ovo je nešto kao sveti ritual filmske kulture – umjetnik napravi film opskuran i složen poput labirinta, da publika samo gleda kako da šmugne iz kina, izuzev intelektualnih glava koji će negledljivost filma slaviti kao vizionarski doseg.” – Owen Gleiberman, Entertainment Weekly
