Ian Brown
My Way
(Polydor / Universal Music)
Krajem prošlog proljeća prvo je najavljen pa onda i otkazan koncert legendarnog frontmena Stone Rosesa u Zagrebu. Iako je objašnjenje bilo uobičajena trivijalija “zbog tehničkih problema” moglo se doznati kako je prodano tek tridesetak karata.
Žalosno kako god se okrene, bez obzira što bi za solo karijeru Iana Browna izvan Engleske bilo malo reći da je samozatajna, i što je on sam tip anti-zvijezde koja ne ferma nikoga nimalo, prgavac je, ne izlazi nikud, niti se čini da mu je novac najbitnija stvar.
Tome u prilog, mnogo puta ponovljena činjenica da uporno odbija milijune u zamjenu za povratničku turneju Stone Rosesa i po tom je pitanju čvrst kao betonska bandera.
U glazbi nije mnogo drugačije; gotovo u potpunosti odbacio je gitarske indie korijene i u jednom neobičnom amalgamu prostog elektronskog ritma, sintesajzera i njegovog slabašnog, ali karizmatskog šaputanja stvorio unikatnu glazbenu matricu. “Stellify” je koračnica podložena jednostavnom klavirskom dionicom koja utire put masnom elektronskom ritmu. Neosporni hit albuma. Brown zna biti i angažiran, “Crowning The Poor” je mali antikapitalistički manifest, a ime “Vanity Kills” govori sve o razarajućim posljedicama slave u jednoj od najbolje razrađenih pjesama na albumu.
Suprotno tradiciji Brown je uključio i jednu obradu; čak i notorna “In The Year 2525” s dubokomnijim tekstom negoli se to čini na prvi pogled ovdje pristaje savršeno, obučena u morriconeovsku atmosferu. Petnaest godina poslije Stone Rosesa Brown tjera po svome, kao što je dodatno naglasio u znakovitom naslovu koji automatski asocira na Sinatru i legendarne stihove “But through it all, when there was doubt/ I ate it up and spit it out /I faced it all and I stood tall/And did it my way.”
