Lou Reed
New York
(reizdanje; Rhino/Dancing Bear, 2020.)
Bilo kakav suvisli osvrt na album New York – izvorno iz siječnja 1989. – možda je najbolje početi s prastarom kritičarskom dosjetkom: “Da grad New York kojim slučajem ne postoji, Lou Reed bi ga vjerojatno izmislio, e da bi mogao kreirati prikladan kontekst za svoje pjesme.”
Na albumu New York, mjestu na kojemu se (citirajmo Marka Deminga) “visoka umjetnost prepliće s uličnim rock and rollom” Reed se naizmjenično služi tvrdim, neuglađenim rock formama i opuštenijim pristupom. Ležernost se, međutim, ovdje iščitava samo na zvučnoj površini: teme ostaju opore i nerijetko mučne. To je slučaj i s pjesmama “Halloween Parade” (o posljedicama AIDS-a) i “Endless Cycle” koja na slikovitom primjeru tematizira nasilje nad djecom. Inspiraciju je, to se također podrazumijeva po sebi, pronašao u neposrednoj okolici, na njujorškim ulicama pri čemu valja istaknuti da je New York u to vrijeme, koncem 80-ih, bio mračnije i manje sigurno mjesto nego što je danas.
A što se albuma New York tiče, on je koncipiran kao četrnaest scena iz života grada čiji zvuci odjekuju njegovim čitavim Reedovim opusom. U skladu s takvom idejom postavljeni su i aranžmani; ogoljeni, bez nepotrebnih ukrasa, uz potporu manje postave glazbenika čije je muziciranje funkcionalno, čisto, ekonomično. Na taj način ostavljeno je dovoljno prostora Reedovim sugestivnim vokalnim izvedbama.
Neki pak kritičari s pravom primjećuju da je LP New York “Reedova rock and roll verzija filma Vatromet taštine”. Ima nešto u tome. No dok je Tom Wolfe (po čijem je romanu De Palma snimio film) zadržao “ironijski odmak od urbane dezintegracije koja ga je inspirirala, Reed teško može suspregnuti bijes.” Stoga su četrnaest uključenih pjesama žestok poetski žurnalizam, reportaža nadrealnog urbanog horora. Zvuk pratećeg sastava, a osobito ton Reedove gitare, svojevrsna je destilacija zvukova ulice. Bubnjar Fred Maher, basist Rob Wasserman i gitarist Mike Rathke čine instrumentalnu jezgru, ali ni gostujući glazbenici nisu odabrani slučajno: njujorški veteran Dion nastupa u ulozi pratećeg pjevača u temi “Dirty Boulevard”, a bivša kolegica Mo Tucker (Velvet Underground) svira udaraljke u dvije pjesme. Svi zajedno snimili su album kojim se Reed koncem osamdesetih vratio iz mrtvih, iz ropotarnice povijesti kamo su ga nakon niza čudnih, indiferentnih, zbunjujućih ili posve razočaravajućih ostvarenja mnogi strpali. Revitalizirao je karijeru u trenutku kad mu je to najviše bilo potrebno.
Godine 2020., sedam godina poslije autorove smrti, New York je objavljen u proširenom izdanju, s dodanim koncertnim inačicama svih pjesama i mnoštvom demo skica, sirovih mikseva i neobjavljenim instrumentalom. Tko god ga nije nabavio na vrijeme, upravo se ukazuje druga prigoda koju nije mudro propustiti.