Arcade Fire
Reflektor
(Merge / Universal Music)
Svi koji su proteklih tjedana ostali očarani singlicom “Reflektor”, a kasnije i nešto manje zaraznom (ali ipak teško odoljivom) pjesmom “Afterlife”, mogli bi ostati zbunjeni cjelinom koju dvije skladbe predstavljaju. Dvostruki album koji je zamalo mogao stati i na jedan CD najambiocioznija je dosadašnja postaja grupe, u to nema sumnje.
Reflektor sadrži i neke od najhrabrijih eksperimenata Wina i Willa Butlera, Régine Chassagne i preostale trojice članova montrealske art-rock družine.
No slušatelj naviknut na konzumaciju radijskih hitova morat će uložiti mnogo konzumentskog truda ne bi li pohvatao sve konce i niti koje raspršene sastojke povezuju u cjelovit projekt. Njegov završetak, primjerice, utjelovljen u 11-minutnoj temi “Supersymmetry”, naprosto je (pogotovo u svojem drugom dijelu) promašen u svojem jalovom eksperimentiranju i poigravanju s elektroničkim teksturama.
Tko zna u kojoj je mjeri za to kriv producent James Murphy (LCD Soundsystem), no ako se većina osvrta u nečemu s razlogom slaže, riječ je o činjenici da je netko morao grupi objasniti da dulje ne znači istovremeno i bolje. Skraćivanjem i editiranjem većina bi skladbi zadržala izvorni duh i kreativni ‘razlog postojanja’.
No dojam i ovako nije slab. Album je protkan mnoštvom zanimljivih ideja, nerijetko aranžmanski sređenih do stupnja perfekcije. Skladba “Here Comes The Night Time II” buja gotovo simfonijskom progresijom, ali vrhunac albuma je izvrsna (Flaming Lipsima nalik) “Awful Sound (Oh Eurydice)” – ritmična ali suptilna, besprijekorno melodična i emotivna: grčka tragedija prenesena u tjeskobni autor svijet.
Drugi disk je, općenito, mnogo više nabijen osjećajem – ali i pogonjen instinktom za grandiozne pokuse, s ritmovima Haitija ili bez njih. Nasuprot tome, prvi dio Reflektora čini se konciznijim u srastanju disca, popa i egzotike koja je podjednako namijenjena tijelu i umu. “Flashbulb Eyes” ima tipično hipnotički učinak, a “Normal Person” jedina je klasična rock pjesma na albumu, s pojačanim gitarama i okusom ponešto kaotičnog boogieja iz sredine sedamdesetih.
Sve u svemu, riječ je o obilnoj i intenzivnoj porciji u koju je bend uložio sve adute s kojima je u tom trenutku raspolagao. Taj manjak želje da se stvari selektiraju i podvrgnu kontroli kvalitete ukupnu sliku čine manje intrigantnom, ali ne umanjuju značaj Reflektora kao najspominjanijeg albuma godine.
