“Solaris”, “Ubiti pticu rugalicu”, “2001: Odiseja u Svemiru”, “Susreti treće vrste”, “Žena s Mjeseca” – sve su to filmski naslovi koji su više ili manje utjecali na “Interstellar” Christophera Nolana. Redatelj je već ranije u svoje filmove puštao očite ili diskretne estetske utjecaje, čemu je najzorniji pokazatelj njegovo kultno remekdjelo “Početak/Inception”.
U svom znanstveno-fantastičnom trileru iz 2009. godine, Nolan je ugostio jednog od začetnika pokreta “Kino-oko / Kino-glas” Dzigu Vertova čije je stilske eksperimente u filmu “Čovjek s filmskom kamerom” uvrstio u svoj ep o bandi kradljivaca tajni. Pri tome, kompletan je “Početak” u stvari kroz likove oblikovao kao metaforu za ključni dio filmske ekipe – producenta, scenaristu, redatelja, scenografa itd. koji ulaskom u tuđe snove kreiraju lažnu priču što je pak metafora za film. U svemirskom epu koji je dugo golicao maštu publike Christopher Nolan se nije u tolikoj mjeri upuštao u metaforičko upakiravanje koliko je pokušao stvoriti novi znanstveno-fantastični ep koji bi se mogao smjestiti uz bok drugim kultnim filmovima ovog, priznajmo to, kulturno značajnog žanra.
Izumiranje
U Nolanovom filmu ljudska vrsta je suočena s izumiranjem svega. Životinjskog i biljnog svijeta, a time, razumljivo je, i ljudske vrste. Jedina prehrambena kultura koja opstaje je kukuruz. Populacija je toliko reducirana, ukinute su sve represivne institucije poput vojske, ukinuti su svi znanstveni programi a edukacija djece je svedena na humanističku i poljoprivrednu izobrazbu pri čemu se djecu uči da ljudi 1969. godine nisu sletjeli na Mjesec. Odrasli ljudi sada su u funkciji “brižnika” te je sve upereno na proizvodnju hrane kako bi vrsta preživjela “pošast” za koju nitko ne zna kako je nastala niti kako joj stati na kraj.
Cooper
Bivši pilot Cooper (Matthew McConaughey) koji se školovao za astronauta sada je farmer koji čija je jedina briga popravljati automatizirane kombajne oko farme na kojoj živi s puncem Donaldom (John Lithgow), sinom Tomom (Timothee Chalamet) i kćeri Murph (Mackenzie Foy). Odabir McOnaugheyja za ulogu Coopera logičan je potez Christophera Nolana koji je htio glumca koji je sposoban odjednom personificirati znamenite figure američkog svemirskog programa. Tu dolazimo i do još jedne stilske reference, filma “Put u Svemir/The Right Stuff”. Cooper u stvari nikad nije trebao putovati u Svemir, bio je test-pilot koji je samo pripremao teren za neke buduće astronaute.
Ako se sjećate filma “Put u Svemir” (1983) Phillipa Kaufmana, znate da je riječ o filmu koji odaje počast pionirima nadzvučnog leta, koji su utrli put probnim letovima u svemir, a koji su pritom ostali u sjeni astronauta koji su izašli izvan okvira Zemljine gravitacije.
Kad Cooperova kćer Murph, koja je uvjerena da u njenoj sobi obitava duh koji pokušava s njom komunicirati, jednom zaboravi zatvoriti prozor svoje sobe kako u nju ne bi ušao pijesak za vrijeme jedne pješčane oluje, njih dvoje zatiču kako se pijesak na podu sobe oblikovao u niz signala koji u stvari predstavljaju koordinate do nepoznate lokacije. Cooper sav oduševljen činjenicom odluči odmah krenuti otkriti kamo one vode.
U ovom dijelu filma lako je razaznati Spielbergov “Susreti treće vrste” u kojem niz znakova i okolnosti Roya Nearyja upućuje na točno određenu lokaciju pri čemu osjeća neodoljiv poriv otići tamo i otkriti što ga tamo toliko privlači.
Također, kada se Coopova kćer sukobljava s nastavnicima u školi zbog učenja da ljudi nisu bili na Mjesecu, možemo prepoznati dramski film “Ubiti pticu rugalicu” u kojem imamo snažan odnos između oca i kćeri, te konačno i oca koji se bori s društvenim predrasudama.
Put u svemir
Koordinate Coopera i Murph odvode na tajnu lokaciju na kojoj pronalaze organizaciju za koju se vjeruje da više ne postoji, a koja traži načine na koje će spasiti ljudsku vrstu. Operaciju vodi profesor Brand (Michael Caine) koji je osmislio plan odlaska u drugu Galaksiju u kojoj bi trebalo pronaći rješenje za preseljenje vrste. Naime, Brand je otkrio međugalaktičku crvotočinu koja vodi do skupine planeta u blizini jedne Crne rupe gdje su već poslali nekoliko ekspedicija koje se nisu vratile. Cooper grabi neočekivanu priliku da ostvari svoje mladenačke ambicije, ali i da spasi budućnost svoje djece.
Na opasan put ide u pratnji Brandove kćeri (Anne Hathaway) i dvoje znanstvenika te dva robota. Ovdje Nolanov film iz drame koja se bavi smislom ljudske vrste, odnosno civilizacije u kojoj mi danas živimo, pretvara u svemirsku epopeju za spas te iste vrste. Ovo je dio filma u kojem redatelj publici otvara još jedednu sliku na relaciji otac/kćer, onu profesora Branda i njegove kćeri. Ovdje više vidimo religijsko poimanje očinske figure jer Anne u nijednome trenutku ne dovodi u pitanje izračune njezina oca, nego mu beskrajno vjeruje kao neupitnoj figuri. Ovo je dio filma u kojem Nolan u svoju priču pušta znatno veći dio estetskih referenci kultnih ostvarenja svojih umjetničkih predaka.
Prvo što će publika prepoznati je Kubrickova “2001: Odiseja u Svemiru” koja se u Nolanovom filmu reflektira kroz više sadržaja. Prvo gdje je moguće prepoznati utjecaj su roboti koji su napravljeni tako da karakterno odražavaju više različitih filmskih umjetnih inteligencija pa i HAL 9000, ali da najviše pravokutnim oblikom, te činjenicom da posjeduju inteligenciju, podsjećaju na kultni monolit. Cooperovim sezanjem u drugu galaksiju otvara se i poveznica s Tarkovskim, odnosno njegovim filmom “Solaris”. Naime, prvi planet koji će posjetiti ljudska misija u “Interstellaru” je oceanske prirode, što je istovjetno planetu oko kojeg kruži znanstvena stanica glavnog junaka filma “Solaris”. Još jedna je poveznica između ova dva filma prisutna cijelo vrijeme kroz činjenicu da je Cooper ustvari udovac kao što je to bio i Chris Kelvin u “Solarisu”. Treća referencijalna točka je međudimenzionalna komunikacija o čemu nije moguće pisati bez da se napravi ‘spoilanje’ filma, odnosno bez detaljnijeg prepričavanja filma što bi moglo pokvarit doživljaj publike.
Je li Nolanov svemirski ep uspio?
Teško je osuditi ovaj film, ali jednako teško je nazvati ga remekdjelom. Nolan je vrstan pripovjedač i iako nije samostalni autor scenarija (radio ga je s bratom Johnatanom Nolanom) uspio je zatvoriti krug priče ali ne bez ostavljanja poneke logičke rupe. Redatelj je očito, u stilu povijesno znanih znanstveno-fantastičnih romana i filmova, htio otvoriti zanimanje publike za neka teorijska pitanja kao što su odnos gravitacije i protoka vremena.
Na primjer, na jednom od planeta koje Cooper obilazi vrijeme protječe višestruko brže nego na Zemlji. Ovo je redatelj iskoristio i da prikaže još jedan vertikalni zid poput onog u filmu “Početak”. Doduše, umjesto gradskih ulica ovdje je to plimni val. Tu su i temeljna etička pitanja koja se postavljaju od samog početka priče, što je pak slično Tarkovskovljevom “Solarisu”. Cooperov punac na samom početku filma, dok njih dvojica na terasi kuće razgovaraju o smislu života, kritizira ovo naše društvo koje trčkara za raznim tehnološkim gadgetima i igračkama koji, kada je egzistencija u pitanju, u stvari ne predstavljaju ništa od krucijalne važnosti. Naime, u Nolanovoj distopijskoj budućnosti nepoželjan je bilo kakav oblik tehnologije koji ne može doprinijeti opstanku vrste. Tu se redatelju potkrada i jedan mali detalj koji otkriva manjkavosti njegove ‘apokalipse’ naše civilizacije. Ako sve poljoprivredne kulture važne za opstanak ljudske vrste izumiru, odakle Cooperu pivo koje tako slatko i opušteno ispija kao da je se proizvodi dovoljno za dva planeta? Kasnije još viđamo Jessicu Chastain (starija Murph) kako slatko na slamku ispija sok iz čaše u kakvima se servira u fastfood restoranima i kinima. Ne baš prizor apokalipse uzrokovane svjetskom glađu. Jedno od pitanja koje odzvanja nakon ovog filma je i – Zašto bi netko ljudsku vrstu preselio u neposredno susjedstvo Crne rupe? Cijeli je niz takvih sitnih potkradanja i previda koje si redatelj s kreditom filma “Početak” ne bi smio dopustiti.
Nolan se također upustio u priču o znanstvenim logičkim pitanjima dok je istovremeno cijeli film pogonjen izrazito snažnim emocijama protagonista. Ovo stvara komešanje mišljenja o filmu te zamućuje način na koji bi trebali gledati “Interstellar”. Niste više sigurni trebate li “Interstellar” gledati kao vrlo emotivnu dramu ili napetu znanstveno-fantastičnu priču ispunjenu fascinantnim teorijama. Najbolja bi bila neka sredina, što je pozicija na koju će filmska kritika u konačnici i smjestiti taj film. Već sada, za razliku od referencijalnih filmskih naslova, kritike na recentni Nolanov rad su mješovite a što će više kritičara pogledati ovaj film mogle bi biti još više zamućene. Baš kao i njegova poanta.
Karakterno uspjela drama
Ono gdje “Interstellar” najbolje funkcionira su odnosi između karaktera likova i vizual koji je besprijekorno osmišljen i realiziran za svaki segment filma. Nolan ne glorificira Zemlju, ali jednako tako ni jedan drugi planet koji prikazuje. Zemlja, premda još okićena zelenilom, prikazana je kao sirovo, našem oku blisko mjesto. Ostali planeti pak nisu prikazivani vizionarski slobodno, već astrofizički realno te vizualno zamislivima. Svu ljepotu pak pokupio je Svemir u kojem sve našem malenom ljudskom oku izgleda veličanstveno i istovremeno zastrašujuće, ponajviše Crna rupa.
Odnosi među likovima također su veliki plus ovom Nolanovom epu. Uspješno je dočarana snažna veza između oca i kćeri koja ne puca čak ni apsolutnim prekidom komunikacije, a kasnije i permanentnim raskidanjem vremenske spone u kojoj kćer postaje starija od svog oca.
Svakako najbolje osmišljeni lik je robot TARS kojeg je u svakome trenutku moguće dodatno prilagoditi interakciji s ljudima te ga, između ostalog, odlikuje adaptivnih 90% sarkazma. Nolan je ovdje na inteligentan način izbjegao karikiranje nekog od ljudskih likova u priči koji bi trebao služiti za komično otpuštanje napetih elemenata filma, te je tu namjenu, uz ostale karakteristike, dao potpuno imaginarnom stroju. Na taj je način izbjegao relativiziranje dramatičnog momenta u “Intersetllaru” koji je u svojoj suštini vrlo ozbiljan film. Sve karakterno što spoznajemo o likovima Nolanovog “Interstellara” dobivamo iz njihovog odnosa prema drugim likovima u priči, čime je izbjegnuto traćenje vremena na upoznavanje s njihovom prošlošću, a što je pak bitno da bismo se mogli povezati s njima.
Sigurno je da će Nolanov rad ostati upisan u filmskim analima, to ni na koji način nije upitno, ali će svoju povijesnu poziciju ipak naći nekoliko stepenica niže od ranijeg remekdjela “Početak”. Dio estetskih referenci ovdje je više iskorišten kao deviza za kupovanje naklonosti zahtjevnije filmske publike nego kao materijal na kojem bi autorski bilo izgrađena potpuno nova priča. “Interstellar” je sasvim komotno mogao proći bez vizualno-tematskih filmskih utjecaja. Ima temelje u vrlo interesantnoj astrofizičkoj teoriji, te odlično satkane i kompleksne likove. Sve ostalo je višak koji je redatelj mogao reducirati. Konačno ima odličnu putanju kretanja svog heroja, gotovo arhetipsku, što je garancija naklonosti publike.
“Interstellar” neće svi slaviti kao remekdjelo, ali će zato mnogi pokušati imitirati što je sasvim dovoljno da stekne status kultnog ostvarenja.
