Miljenko Prohaska, jedan od najvećih hrvatskih glazbenika, preminuo je u četvrtak 29. svibnja u 88. godini života. Tijekom glazbene karijere koja se protezala sedam desetljeća ostavio je u hrvatskoj glazbi neizbrisiv trag kao skladatelj, dirigent, aranžer i kontrabasist.
Širina glazbenih područja na kojima je ne samo uspješno djelovao, već i ostvario vrhunska djela pojedinih žanrova, čine ga jedinstvenom osobnošću hrvatske glazbe. Njegov ogroman glazbeni opus koji se proteže od područja jazza preko zabavnih melodija, velikog broja glazbeno-scenskih djela, filmskih partitura, djela za puhačke, jazz, revijske i tamburaške orkestre, pa sve do skladbi komorne glazbe, ostat će kao trajna vrijednost hrvatske glazbene baštine, a izazov svima koji će ih idućih godina i desetljeća nastojati evidentirati i sistematizirati.
Kao školovani glazbenik iznimnog zanatskog umijeća, Prohaska kao posebno poglavlje ostavlja za sobom i enorman broj obrada, aranžmana i orkestracija od kojih neke u svjetskim razmjerima predstavljaju vrhunska ostvarenja svog žanra. Njegove orkestralne partiture, obično oživotvorene i snimljene pod njegovim dirigentskim vodstvom, u društveno i kulturno osjetljivim vremenima su hrvatskoj zabavnoj i jazz glazbi dale dignitet koji joj je otvorio vrata kako fizičkih koncertnih prostora, tako i radijskih programa i opće društvene prihvatljivosti.
Rodio se 1925. godine u Zagrebu u kojem je proveo cijeli svoj život. Srednju glazbenu školu završio je kao kontrabasist, a diplomirao na Teorijsko-nastavničkom odjelu Muzičke akademije. Uz dugu praksu orkestralnog glazbenika (u Zagrebačkoj filharmoniji od 1949. do 1959.) djelovao je i u malim sastavima zabavne glazbe. Najveće poglavlje njegovog profesionalnog puta pripada Plesnom orkestru radio Zagreba (kasnije Big Band HRT-a), kojeg je vodio od 1957. do 1989. godine.
U tom periodu doveo ga je na svjetske top liste (Down Beat, Jazz Forum) i na brojna gostovanja po bivšoj državi i po inozemstvu. Autor je Intime, jedine hrvatske jazz skladbe koja je uvrštena među svjetske jazz standarde i koju su izvodili i snimali brojni ugledni glazbenici u Americi i drugdje. Također je jedini hrvatski autor glazbe za jazz orkestar čije su pojedine skladbe i aranžmani postali dio standardnog svjetskog repertoara svog vremena. Dijelio je pozornicu i studija s velikanima jazza kao što su John Lewis, Michel Legrand, Clark Terry, Don Ellis i brojni drugi.
Iznimno društveno aktivan, desetljećima je bio nezaobilazan član žirija i stručnih komisija brojnih festivala i natjecanja. Obnašao je dužnosti predsjednika Saveza estradnih radnika Jugoslavije, predsjednika Udruženja kompozitora lake muzike Hrvatske (1954.-57.), te predsjednika Hrvatskog društva skladatelja u dva mandata (1967.- 69. i 1988.- 90.).
Uz brojne nagrade i priznanja na festivalima i natjecanjima dobitnik je i Nagrade Josip Štolcer Slavenski (1976.), Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1988.), dviju medalja Grada Zagreba (1955. i 1995.) te nagradom Porin za životno djelo (1995.). Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Ordenom zasluga za narod, te Odličjem Reda Danice hrvatske.
