Charles Lloyd
Wild Man Dance
(Blue Note)
Nakon skoro 30 godina Charles Lloyd se vraća u Blue Note. Sama po sebi ovo bi bila značajna vijest nakon sjajnih albuma koje je iznjedrio pod ECM etiketom. U kontekstu ove priče ta informacija je gotovo marginalna, jer povratak legendarnom izdavaču za kojeg je prije 3 desetljeća objavio posljednji live album u svijetlu svih drugih okolnosti predstavlja samo malo slaganje kockica života velikog glazbenika.
Nakon više od pola stoljeća karijere Lloyd je ove godine laureat “NEA Jazz Masters” nagrade za sve ono što je učinio je ogromnoj karijeri i tako stupa u klub najboljih jazz umjetnika u cijeloj povijesti.
Treba reći da je Lloyd već dugo od medija i publike prepoznat kao potpuno jedinstven i distinktivan glazbenik, ali prije svega intrigantna osoba kojem je glazbeni talent bio samo ekstenzija i način da bude samo svoj i neovisan.
Zadnji album koji je snimio za Blue Note 1985. godine bio je “A Night in Copenhagen” s pijanistom Michelom Petruccianijem da bi se ponovo vratio s još jednim albumom u živo. Ovoga puta radi se o projektu “Wild Man Dance” koji je sasvim sigurno jedan od njegovih najsnažnijih albuma ikad. No kako Lloyd obožava pijaniste cijela priča je počela njegovim izborom. Pozvan je Gerald Clayton i nakon nekoliko nastupa uspio je oduševiti poslodavca i etablirati se kao dio ekipe. Imena kao što su Herbie Hancock, Keith Jarrett, Michel Petrucciani, Bobo Stenson, Brad Mehldau, Geri Allen ili Jason Moran kojima je Lloyd bio mentor dovoljno govore o razini koju je potrebno zadovoljiti.
Od ostataka ekipe tu su basist Joe Sanders, bubnjar Eric Harland uz grka Sokratisa Sinopoulosa na liri i mađarskog virtuoza na čembalu Miklosa Lukacsa. ” Wild Man Dance” je snimljen u Poljskoj na “Jazztopad” festivalu u Wroclawu kako bi organizatori tako proslavili desetljeće rada.
Sam se rad sastoji od 6 stavaka u kojima glazbenici pokazuju sve ono zbog čega je LLoyd danas jedan od najvećih glazbenika na svijetu. 
Sva gomila zanimljivih instrumentalnih minijatura, slika, poigravanja s modalnim zvukom, blues utjecajima, a sve uklopljeno u vrhunsku pitku i zanimljivu glazbenu osnovicu. Sve ono što smo slušali na Lloydovim albumima zadnjih desetak godina prisutno je i na ovom, međutim u mnogo koncentriranijoj formi.
Na trenutke se čini da je onaj ponekad malo nježniji “ECM” pristup zamijenjen s nešto sirovijom i nerazrijeđenom formom što izvanredno odgovara materijalu i sastavu. Album koji je doista teško izvaditi iz ladice reproduktora i svakako jedan od vrhunaca karijere Charlesa Lloyda.
