Colin Stetson
New History Warfare Vol. 2 Judges
(Constellation Records)
Koliko je istraživanje glazbe zanimljivo i nepredvidivo dokaz je saksofonista Colin Stetson čiji maleni diskografski opus možemo definirati nečim novim i drugačijim, daleko od fraza ili klišeiziranih izjava. Recenzirano izdanje spada u red albuma koji momentalno grabe punu pažnju slušatelja i koje svojom energijom uspijevaju komunicirati na sebi svojstven način.
Glazbenik je u dosadašnjoj karijeri radio s cijelim nizom uglednih imena od kojih možemo izdvojiti Arcade Fire, Tom Waits, The National, Laurie Anderson, Anthony Braxton, David Byrne i niz drugih.
Zaštitni znak mu je ogroman bas saksofon koji uglavnom koristi, no svira i klarinet, flautu i kornet. Njegov prvi album (New History Warfare Vol. 1) prošao je razmjerno nezapaženo, no drugi koji je uslijedio 3 godine kasnije izazvao je znatno veći interes, te zaradio nominaciju za “Polaris Music Prize” – prestižnu kanadsku glazbenu nagradu.
Snimke koje glazbenik prezentira na albumu odsvirane su solo u živo i u jednom navratu bez naknadne pomoći loopova ili overdubova i ostvarene su u “Hotel2Tango” studiju. Sve to ne bi bilo zanimljivo i relevantno da nas već na početku albuma ne čeka gomila zvukova koju je gotovo nemoguće odsvirati u realnom vremenu s jednim instrumentom. Tajna snimke je u rasporedu većeg broja mikrofona koji se šire od samog instrumenta i glazbenika preko cijele prostorije. Miks zvukova koje hvataju mikrofoni čini gusti harmonički oblak iz kojeg sijevaju tonovi saksofona.
Ogroman instrument snažan je u ekspresiji bas područja, dok je pomalo zastrašujući vokal rezultat vokalizacije kroz instrument koji Stetson rado koristi. Tehnikom cirkularnog disanja glazba dodatno profitira nesputanošću bez potrebe za prekidima, te tako kreira naglašenu slojevitost, strahovitu energiju i pruža beskrajan medij za istraživanje.
Album spada u grupu onih dijela iz kojih je teško iscrpiti i posljednji detalj i gotovo uvijek zvuči malo drugačije. Uspoređujući glazbenike koji primarno energijom svoje glazbe u komuniciraju s publikom, Stetson se jednostavnošću glazbenog vokabulara pomalo odmiče i od klasičnog jazz solo obrasca. No, kud god svrstali njegovu glazbu moramo se složiti da je ista vraški dobra.
