The Smile
A Light for Attracting Attention
(XL Recordings, 2022)
Ostavština engleskog pjesnika Williama Blakea ostavila je dubok trag na kantautorsku rock i pop glazbu dvadesetog stoljeća – The Doors, Patti Smith, Robert Plant, Bob Dylan, Donovan, John Lennon, grupa Midlake, Beth Orton, Nick Drake, te oba Morrisona – Jim i Van – samo su neka imena koja su Blakea isticala kao pjesničkog uzora. To se itekako prepoznaje u njihovoj glazbi.
Na Williama Blakea poziva se i Thom Yorke koji je desetljećima istoznačnica za tjeskobni, distopijski prog-rock, izveden iz moderne indie perspektive. Yorke je Radiohead još jednom stavio na čekanje i s kolegom iz benda, gitaristom i klavijaturistom Jonnyjem Greenwoodom osnovao The Smile. I tu se vraćamo na Williama Blakea, čiji je opus poslužio kao nadahnuće za naziv novog sastava:
Osmijeh je ljubavi, I osmijeh je prijevare, I osmijeh je osmijeha/ U kojem se ova dva osmijeha sreću..
Čini se da je osmijeh u nazivu Yorkovog novog benda mnogo više signal nečeg gorkog, varljivog, prijetvornog, nego iskrenog i vedrog. Sve je to u skladu s temama skladbi s njihova debija A Light for Attracting Attention. Po običaju, pjesme su pesimistične i većinom se referiraju na hladnu, otuđujuću stranu modernog života.
Od uvodne, apstraktne “The Same“ do zaključne “Skrting On The Surface”, The Smile po mnogim ključnim elementima – ugođaju i strukturi – toliko podsjeća na Radiohead, da je logično zapitati se zašto Yorke nije zadržao naziv matičnog sastava. Pitanje se čini još opravdanijim uzme li se u obzir podatak da je producentski zadatak obavio stari i vjerni suradnik Radioheada Nigel Godrich.
No, iz nekog razloga ostali članovi Radioheada izostavljeni su iz projekta – nema ni Jonnyjeva brata Colina Greenwooda, a odsutni su i Ed O’Brien i Philip Selway. Umjesto toga, kreativnu jezgru Radioheada (Yorke-Greenwood) proširio je Tom Skinner, bubnjar britanskog jazz sastava Sons of Kemet.
The Smile nije prvi Yorkeov projekt izvan okvira Radioheada – prisjetimo se supergrupe Atoms For Peace, koja je 2013. objavila jedan studijski album, i koja je Yorku poslužila kao još jedan način da se privremeno oslobodi obaveza unutar matičnog sastava. No, za razliku od LP-a Amok, album A Light for Attracting Attention ostavlja dojam zaokruženijeg koncepta. Kontrast agresivnog i suptilnog, glasnog i tihog, suprotstavljanje teže prohodnih eksperimenata delikatnim melodijama, to je stari Yorkeov recept. Tako će, na primjer, nakon pankerski agresivne “You Will Never Work in Television Again” – s izravnim referencama na eksploatatorski odnos medijskih mogula i političara prema mladim ženama – odmah uslijediti “Pana-Vision”, raskošno aranžirana balada bogate teksture, pjesma čija je ugođajnost potcrtana gudačima vjerojatno rezultat afiniteta Jonnyja Greenwooda prema skladanju filmske glazbe.
Tema “The Smoke” jednako je atmosferična, ali uronjena u jazz, ne samo zahvaljujući dodatnim puhaćim dionicama. Uznemirujuća “Thin Thing”, koja zvuči poput napetog trilera, sazdana je od isjeckane, hipnotičke i ritmički propulzivne gitarske fraze. I opet, nakon nje slijedi najprije spora i ambijentalna “Open the Floodgates” koja podsjeća na King Crimson, te melankolična “Free In The Knowledge”, balada s istaknutom akustičnom gitarom i karakteristično visokim Yorkeovim vokalnim dionicama. Aranžmanska raskoš proizlazi i iz doprinosa London Contemporary Orchestra. Sve u svemu, A Light for Attracting Attention pripada albumima koji iziskuju dosta slušateljskog angažmana, ali itekako vraćaju uloženo.
