Od svih kritičarskih mitova koji su se upornim, skoro dosadnim ponavljanjem utisnuli u podsvijest publike (barem one koja u širem kronološkom kontekstu sagledava zbivanja na svjetskoj sceni), vjerojatno je najbudalastiji onaj koji tvrdi da se u razdoblju neposredno prije pojave punka u glazbi nije dogodilo ništa osobito vrijedno. Odnosno, da je rock glazba sredinom sedamdesetih postala blijeda i dosadna i da je “izgubila dodir s vlastitim korijenima.” I tako dalje, u slično radikalnom, gotovo militantnom, uskogrudnom tonu, u skladu s kojim bi muzika zauvijek i bez iznimke trebala zvučati isključivo kao rani Elvis, The Sonics i The Stooges – ili pak The Damned i The Clash.
U agresivnim napadima na “rock dinosaure” najviše je, naravno, stradao prog-rock (Yes, ELP, Pink Floyd i slična imena), ali i svi ostali koji su se instrumentalističku paletu (zajedno sa zvučnom slikom) usudili proširiti na više od tri instrumenta i više od tri akorda. Među njima su i Led Zeppelin, možda najveći predstavnici onoga što se običava nazivati “classic-rock”, ili rock iz najklasičnijeg razdoblja popularne glazbe koje je trajalo otprilike od 1965. do 1975. Vjerojatno nije slučajno da su Jimmy Page, Robert Plant, John Paul Jones i John Bonham svoj kolektivni zenit dosegnuli upravo ’75 albumom Physical Graffiti; to nije samo njihov najambiciozniji i najimpresivniji rad – njihov magnum opus, bez sumnje – nego i jedan od najboljih dvostrukih albuma u povijesti rocka. Za tu tvrdnju moglo bi se pronaći mnoštvo argumenata, a prvi i najjednostavniji odnosi se na činjenicu da i danas, kad obilježavamo pola stoljeća njegova izlaska, Graffiti zvuči jednako svježe, vitalno, moćno i monstruozno dobro. Baš kao što je zvučao i u veljači 1975, kad je to čudovište od albuma prvi puta ugledalo svjetlo dana – i pokorilo svijet.
Poput mnogih velikih i važnih stvari, i ova je plod nesvakidašnjih okolnosti. S pet odličnih albuma iza sebe, bend je 1973. uživao reputaciju hard-rock atrakcije s vrha svijeta; trebalo im je samo još jedno ostvarenje kojim bi ovjerili tu titulu i pripremili se za drugi dio karijere. No, stvari nisu tekle po planu – session zakazan za studeni te godine u studiju u Headley Grangeu, bivšoj ubožnici u Hampshireu, brzo je zaustavljen zbog toga što je basist John Paul Jones, “razočaran grupom i iscrpljen napornim turnejama” (citat iz knjige Led Zeppelin: A Celebration), počeo razmišljati o odlasku iz benda. Srećom, predomislio se. Grupa se nakon dodatnog odmora okupila u siječnju i veljači 1973. i snimila osam poduljih skladbi u trajanju predugačkom da bi stale na jednostruki LP, a prekratkom za dvostruki album. Page je stoga odlučio dodati materijal koji im je preostao sa snimanja prethodnih ploča, dovršiti ga i urediti, te objaviti dvostruku ploču.
Kao što znamo, rezultat je spektakularan. Physical Graffiti nije samo pozamašna kolekcija manje ili više izvrsnih pjesama, već i odraz njihove gladi za istraživanjem dotad neiskušanih žanrovskih područja: funk, country-rock, blues i folk, post-psihodelija, prog-balade, utjecaji s Bliskog istoka i Afrike, delikatna akustika i hard-rock grmljavina… sve to zamiješano je u kolaž bez premca. Album otvara Pageov stani-kreni rif u “Custard Pie”, u kombinaciji s Bonhanovim kompleksnim majstorstvima, Jonesovim ritmičnim klavijaturama i Plantovim autoritativnim vokalom.
“The Rover” je klasični električni Zeppelin, tvrd poput kamena, no prva manifestacija njihove novorođene ambicioznosti jedanaestominutna je tema “In My Time of Dying” – manje blues, a više dekonstrukcija bluesa, zasnovana na hipnotičnoj slide-gitari i zlokobnom, primjereno tjeskobnom ugođaju.
Gotovo suprotna po atmosferi i konstrukciji je melodiozna, uredno izvedena ”Houses of the Holy” i kao što naziv sugerira riječ je o revitaliziranom “otpatku” s istoimenog albuma iz 1973. “Trampled Under Foot” njihov je siloviti, seksualnim aluzijama protkan izlet u funk, potcrtan Jonesovim električnim klavirom (ustvari, clavinetom kakav je Stevie Wonder koristio u klasiku “Superstition”). Izvrsne skladbe, ali sve to zvuči tek kao uvertira za veliko finale B-strane prve ploče.
Sazdan na hipnotičkom, cirkularnom, ostinato rifu, dramatičnom ugođaju i istočnjačkim utjecajima s orkestralnim okusom, “Kashmir” je velik korak u širenju njihova skladateljskog vokabulara i konačna potvrda da Zeppelini nikada nisu bili “običan” hard-rock ili proto-metal sastav.
Dokazi su, uostalom, razasuti posvuda i po drugoj ploči, recimo na osmominutnoj “In The Light”, meditativnom prog-rock epu koji pokazuje svu raskoš Jonesova talenta, ili pak u Pageovoj predivnoj akustičnoj instrumentalnoj minijaturi “Bron-Yr-Aur”, izvorno napisanoj za album Led Zeppelin III. Ležerna “Down By The Seaside” obojena je country-rock nijansama dok je “Ten Years Gone” tipična meditativna balada, sjajno aranžirana i producirana. “Night Flight” je – kao i “Seaside” – napisana za legendarni četvrti album, ali je ostala u arhivi vjerojatno zato što se onamo stilom nije posve uklapala (nedostatna kvaliteta sigurno nije razlog). No na Physical Graffiti funkcionira savršeno u svojoj profinjenoj melodioznosti. Nakon razmjerno prosječne hardrokerske “The Wanton Song” slijedi šarmantni akustični “Boogie with Stu”, snimljen s klaviristom Ianom “Stu” Stewartom”. “Black Country Woman” jedna je od onih pomaknutih blues-folk diverzija kakvih je “trojka” prepuna, a album završava s agresivnijom “Sick Again”, Plantovom pričom o nevoljama s ekstra-mladim američkim groupie-djevojkama koje su ih uporno opsjedale.
Physical Graffiti djelo je koje po energiji, ambiciji, količini materijala i žanrovskoj raznovrsnosti nadmašuje sve što su Zeppelin radili u dotadašnjoj karijeri
Izvorno objavljen za njihovu (tada novu) izdavačku etiketu Swan Song, album Physical Graffiti više je puta reizdan, remasteriran i obogaćen dodatnim materijalom. Stara izreka da je svaki veliki bend uvijek mnogo više od mehaničkog zbroja pojedinačnih talenata od kojih je sastavljen ovdje se u potpunosti oživotvoruje u praksi. Stvaralačka kemija toliko je očita – i toliko efikasna – da je ne treba posebno isticati. Sredinom 1970-ih ona je iznjedrila album koji će Plant (izravno) i Page (manje izravno) proglasiti omiljenim ostvarenjem Led Zeppelina, ne bez razloga. Omotnica također izgleda raskošno i prikazuje smeđu peterokatnicu u njujorškoj ulici St. Mark’s Place u East Villageu. Dizajnersko rješenje Petera Corristona izvedeno je u die-cut stilu s izrezanim prozorima; ista zgrada poslužit će kasnije i Rolling Stonesima kao mjesto radnje u videospotu za pjesmu “Waiting on a Friend”. Svaki od prethodnih pet albuma pokazuje snagu Led Zeppelina na jednom području i u jednom aspektu. Prva dva LP-a eksplozivni su hard-blues s akustičnim intermezzima. Led Zeppelin III uronjen je u folk-mistiku; “četvorka” zvuči najpromišljenije i sadrži najviše klasika (“Rock and Roll”, “Black Dog”, “Stairway to Heaven”). Houses of the Holy potcijenjeni je i premalo shvaćeni art-rock/prog-rock eksperiment. S druge strane, Physical Graffiti – jednako onda kao i pedeset godina poslije – djelo je koje po energiji, ambiciji, količini materijala i žanrovskoj raznovrsnosti nadmašuje sve što su Zeppelin radili u dotadašnjoj karijeri. To im je kruna stvaralaštva, bez sumnje, ali i početak puta prema dolje.
