The Pursuit
UCJ/Universal Music
{etRating 3}
Po strogoj glazbenoj definiciji novi je Cullumov uradak daleko najbliži jazzu, no tridesetgodišnji engleski glazbenik s diplomom engleske književnosti po svom habitusu, od pohabanih traperica i tenisica, preko zabavljačkog pristupa nastupu na pozornici, do izbora predložaka za obrade, pripada svijetu pop i rock glazbe. Cullum je rijetki i istinski crossover glazbeni tip – on će na jednom albumu u rat pack stilu prilagoditi sebi „Just One Of Those Things“ Colea Portera, ali će samo par pjesama kasnije u jazz štih upakirati i Rihannin diskoidni hit „Don’t Stop The Music“. Obrade su njegov trade mark, izvodi ih uvjerljivo jer je njegovo baratanje klavirom dojmljivo, a njegov tamni glas impresivan i često superioran onima u originalnim pjesmama, bilo riječ o Radioheadu, Massive Attacku, pa čak i tako unikatnoj pojavi kao što je Jeff Buckley. Njegovu "Lover, You Should’ve Come Over", tankoćutnu i „duboku“ u originalu, Cullum je učinio satenskijom, ali ne i lošijom. Drugim riječima, Cullum je glazbenik koji jazz približio širokim pop masama (on je najprodavaniji engleski jazz izvođač ikad), ili čovjek koji je modernu pop produkciju omilio ljubiteljima jazza. Peti album „The Pursuit“ nije izuzetak; klavir u glavnoj ulozi u pratnji organskog jazz muziciranja, strastveno pjevanje lepršavih melodija potvrđuje da je Jamie Cullum jazzist s rock dušom. I obrnuto. Uz poneki izuzetak. „We Run Things“ je na rubu modernih retro r&b produkcija, a zaključna „Music Is Through“ sedmominutna plesna ekstravaganca na tragu jednog Jamiroquaija.
Jura Matić
