Classical 2009
EMI Classic/Dallas
Dvostruko CD izdanje ima sve ono što od komercijalnog samplera klasične glazbe velikog izdavača na kraju godine očekujemo: komadiće velikih djela, velika imena među izvođačima, velike skladatelje (od Albeniza, Bacha, Beethovena, Bernsteina, Brahmsa, pa sve do Puccinia i Verdija), velikodušno trajanje izdanja i – prije svega – obilje glazbe. S druge strane, nema ono što izmiče svakom izdanju koje se zove sampler – konzistenciju, cjelovitost i temu. Bez daljnjega, podozrivost prema samplerima, poglavito onima s klasičnim materijalom, nešto je čemu se teško možemo oteti, tim više kada je riječ o najvećim izdavačima glazbe danas. Glazbeno-kontekstualni razlog je razumljiv: fragmentarnost same prirode izdanja nudi nam tek da „povirimo“ i stvorimo maglovite predodžbe o izvedbama temeljene na kratkim i nepotpunim informacijama koje sampler nudi. No, u ovom slučaju, uistinu sve što je među izdanjima protekle godine (i nekih drugih godina, da ne bude zabune!) vrijedilo u EMI-u, urednici izdanja strpali su na neki od dvaju CD-ova i dali na uvid javnosti – kako bismo bar dijelom okusili one snimke iz protekle glazbene godine koje zavređuju našu pažnju. Tako se uz recentne snimke iz 2008. (odličan Nigel Kennedy, Myleene Klass, Ingrid Fliter, Karl Jenkins, Simon Rattle, Leif Ove Andsnes, Sarah Chang), nalazi i nekoliko pravih dragulja iz riznice EMI-jevih arhivskih snimki (stare snimke Marie Callas, Placida Dominga, Luciana Pavarottia, Jacqueline du Pré, Andrésa Segovie, José Carrerasa, da spomenemo tek nekolicinu). Unatoč neupitnoj šarolikosti materijala (ne tek izvođača i njihovih u pravilu izvrsnih izvedbi, već prije svega stilskih razdoblja, te skladatelja), izdanje začudo funkcionira vrlo dobro i bez ikakvih poteškoća snaći će se i u situacijama izvan kontemplirane glazbene manjkavosti pozadinskog klasičnog muzaka, ili glazbe za liftove i automobile (premda tamo najbolje funkcionira). Unatoč isprekidanosti toka glazbenih motiva i heterogenosti, naime, opći ugođaj je svečan (kako već prigodno treba biti klasično izdanje u vrijeme blagdana i pratećeg općeg ozračja), ali samo radi toga što je ozračje klasičnog predloška uglavnom takvo, te ga u tome svi do jednog izvođača još više potenciraju – uglavnom odličnim interpretacijama. Audiofilima će pak izdanje služiti kao raznovrsan i glazbeno interesantan, kvalitetan testni materijal, jer su snimke u pravilu vrlo dobre (ili bolje od toga!), i predstavljaju sam vrh kvalitete kada se radi o komercijalnim izdanjima za široku distribuciju. Prema ovom izdanju lako se zaključuje da je za klasične snimke berba 2008. bila izvrsna godina, a kratki izlet u arhivu pokazuje da u slučaju EMI-a 2008. tek potvrđuje pravilo o prioritetu kvalitete.
Josip Vračar
Izvedbe (u prosjeku): 4+
Snimke (gotovo sve): 4+
