Upitate li je u što je uložila novčanu nagradu koja se od sada nadalje dodjeljuje uz Veliki prasak godine (priznanje u sklopu Rock&Off-a), ovogodišnja dobitnica Miriiam s neskrivenim zadovoljstvom pojasnit će da je “kupila novu Gibson gitaru, akustičnu“.

Kantautorska poetika u digitalnom svijetu

Razgovarao: Denis Leskovar

 

Dvadesetosmogodišnja zagrebačka glazbenica (pravim imenom Mirjam Vukašin) zasluženo je privukla pažnju mnogobrojnog RockOff žirija u kategoriji najperspektivnijeg mladog izvođača. Odnosno onoga tko je “autorskim albumom, pjesmom ili koncertnim nastupima značajno obilježio hrvatsku glazbenu scenu“. Niz uvjerljivih argumenata razasut je u tridesetak minuta impresivnog debija Call Me Up, objavljenog sredinom studenog 2021. za agilnu nezavisnu etiketu Basic & Rough.

Iako je snimljen uz podršku pratećeg sastava – kolektiva renomiranih glazbenika probranih s lokalne indie-scene – jezgru njezine estetike doista čini kantautorska gitara. Pjesme su otpjevane na besprijekornom engleskom i umotane u raskošne, tople aranžmane, uz ritam sekciju i doprinose drugih instrumenata – saksofon, trombon, klavir, harmonika..

Premda je pretežno riječ o kantautorskom folk-rocku pomiješanog s americanom, Miriiam pokazuje zavidnu žanrovsku znatiželju: uvodni komad popa “Knot” skrojen je od radiofoničnog materijala, “Midnight” je uronjena u poslijeponoćnu jazz melankoliju dok je “Is It Your Son” samouvjeren iskorak na teren tvrđih indie-rock formi. Finalna “Long Drive” neodoljivi je pop-valcer. No, sve je izvedeno uz melodijsku perfekciju kakva se na domaćoj sceni – indie ili srednjostrujaškoj – nije čula još od… tko zna kad.

U vjerojatno najsugestivnijoj baladi, “Don’t Look Back” angažiran je majstor pedal-steela Davor Rodik, veteran iz prvih rock bitaka u ‘onoj’ i ovoj državi, suradnik brojnih utjecajnih imena u rasponu od Grupe 220, Drage Mlinarca i Plave trave zaborava do Plaćenika (Goran Bare).

U skladu s glazbom koju stvara, Miriiam je artikulirana, promišljena i opuštena sugovornica, odajući dojam šarmantne analogne osobnosti ubačene u digitalni svijet. Uostalom, nije li kombinacija samopouzdanja, povišene senzibilnosti i svojevrsne introvertne ranjivosti oduvijek bila ugrađena u vokabular kantautorskog pisma, od Dylana (“od kojeg smo svi potekli”) do Devendre Banharta, jednog od njezinih suvremenih heroja?

S Miriiam smo razgovarali nakon povratka iz Londona, njezinog “utočišta” u koje odlazi ne samo zato da učini otklon od ovdašnje lokalne svakodnevice, nego – mnogo važnije – da bi se nastavila usavršavati. Jedno od njezinih omiljenih mjesta na kojima je u Londonu nastupala je Spiritual Caipirinha Bar u Camdenu, s odličnim ugođajem i mnoštvom glazbenih istomišljenika.

A što se neposrednih planova tiče, u pripremi je i vinilno izdanje albuma Call Me Up. Pjesme će tako šira publika imati prigodu upoznati uživo: Miriiam uvježbava materijal, s proširenim koncertnim pratećim sastavom.

Budući da je već nakon prvog albuma stigla nagrada struke, prvo je pitanje logično: koliko mladoj kantautorici znači strukovno priznanje već sada na početku karijere, prije nego što je publika stigla reagirati?

Da, to je zanimljivo pitanje, i dobro poentirano. Pohvalila me struka, a ne živi se od struke i od kritičara – premda i to jest neka vrsta neopipljive dobiti. Nagrada mi puno znači premda je, iskreno, nisam očekivala. Točnije: sanjala možda jesam, ali očekivala nisam, premda ulažem maksimum u ono što radim. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati kad počnemo album koncertno predstavljati publici. S obzirom na okolnosti povezane s COVID-om, svjesna sam toga da sam ga objavila u čudnom i nepoticajnom vremenu, ali nisam više mogla odgađati.

Odmah ili gotovo odmah nakon dodjele otišla si u London – je li to bilo iz potrebe da učinite psihološki ili neki drugi odmak od eventualne euforije vezane uz svečanost dodjele?

Spontano sam odlučila otputovati. Već sam ranije boravila u Londonu. Bez obzira na njegovu milijunsku veličinu, smiruje me. Željela sam se opet osjetiti anonimno i ‘maleno’ nakon one euforije u Zagrebu, gdje se (zbog nagrade Rock&Off, op.a.) stvorio dojam kao da sam dobila na lotu. Najednom svi žele otići na kavu sa mnom, družiti se, svi me žele intervjuirati. Predivno mi je to, naravno, ali nisam naviknuta na takvu gužvu pa sam htjela otići u London i ondje se malo izolirati.

Kako su tekli prethodni boravci u glavnom gradu Ujedinjenog kraljevstva?

Za vrijeme studija književnosti na Zagrebačkom sveučilištu uzela sam si godinu dana pauze i otišla u London. Obećala sam samoj sebi da ću se po završetku faksa vratiti – zapravo, kad se zbroji, ondje sam ukupno provela oko dvije godine. Razlog je primarno bila glazba. Željela sam u Londonu učiti o glazbi, svirati što više, slušati, saznati kako se ondje mogu snaći sama. Željela sam upoznati tamošnju scenu i vidjeti kako kotiram u nepoznatoj okolini, kakav mi je engleski, kako ljudi reagiraju na tekstove i jesu li moje melodije i pjesme relevantne..

Kako je to izgledalo u praksi, kako si u Londonu organizirala aktivnosti?

Oni imaju ‘open mic’ kulturu koju mi nažalost ovdje nemamo. U Londonu se može svirati na deset mjesta svakoga dana u tjednu, a meni je bilo primarno upravo to, svirati, vježbati, čeličiti se, testirati se pred nepoznatom publikom u kojoj se ne nalaze moja tri prijatelja ili moja mama. Takva scena je izvrsna, jer možeš otići na bilo koji open mic u gradu i upoznati ekipu sa srodnim ili istim glazbenim sklonostima – sve su to mladi ljudi mojih godina, svježa lica željna novih iskustava. Ipak moram reći da većina ondje dolazi očekujući da u publici baš te večeri sjedi neki menedžer koji će im ponuditi “big fat cheque”. Tako sam i ja u početku mislila, ali onda sam shvatila da u velikom Londonu od devet milijuna ljudi njih četiri milijuna svira neki instrument (smijeh). Naravno, odmah shvatiš da sâm moraš izboriti vlastiti put. U Londonu sam mnogo naučila o sebi..

Ima li hrvatska kantautorica tremu izvodeći pjesme na engleskom – pred londonskom publikom? Kakve su reakcije izvornih engleskih govornika?

Dobro pitanje, iako na takvim mjestima ima i mnoštvo europske publike, ponekad najmanje Londončana. Ali najveći kompliment mi je to kad mi priđe neki Britanac s riječima “odlične su ti pjesme, podsjećaš me na ovog ili onog”. S takvim ljudima obično ostajem u kontaktu, međusobno se pratimo. Tako se ulaže u scenu, ali za to treba vremena i upornosti.

 

Standardno ali ne i nebitno pitanje: što te oblikovalo kao glazbenicu, kantautoricu?

Tek sam krajem srednje škole počela svirati gitaru. Do tada sam bila u sportu, bavila sam se košarkom. No, iz sportskoga svijeta zadržala sam radne navike – umjesto treninga naporno sam vježbala. Pisala sam oduvijek, sve i bilo što… najprije pjesmice, haiku, pa scenarije, kratke priče, ispočetka na hrvatskom i onda polako i sve više na engleskom. A moje glazbeno odrastanje teklo je postupno, slušala sam različite stvari – najprije rap jer je to tada bilo moderno. Potom shvatiš da postoji Azra i novi val što je odgovaralo nekom buntovnom trenutku, a zatim se smiriš kad otkriješ Dylana i Bowieja. Ali na to bi se moglo gledati i sociološki – negdje krajem ‘nultih’ dogodio se folk-revival, 2008. ili ’09. Kad su se pojavili Bon Iver, Mumford & Sons i slični izvođači pomislila sam, ‘hej što je ovo’?! Zainteresirala sam se za njihove utjecaje pa sam tako sama došla do Dylana. Moji roditelji baš i nisu doma slušali Dylana na repeat.. I tako sam počela pisati i vlastite pjesme, istog časa kad sam naučila A-dur i D-dur! Kad naučiš treći akord, shvatiš da ti on omogućuje da napraviš i neki prijelaz u pjesmi.. (smijeh)

 

Godine 2018. objavila si EP Heavyless. Tri godine poslije dolazi album Call Me Up; koliko dugo je njegov sadržaj dobivao oblik od početnih ideja do finalne verzije?

Ironično, meni je lockdown pomogao da napokon učinim ono o čemu sam dugo sanjala. Imala sam vremena detaljno proći kroz sve svoje bilježnice i probrati ono što mi je zaista dobro. Potom sam to obilje, taj korpus glazbe suzila na tridesetak pjesama koje sam poslala svojim suradnicima Edvinu i Toniju (Edvin Đerahović i Toni Tkalec iz Penthouse studija gdje je album snimljen, op.a.). Oni su probrali petnaestak najboljih, pa smo nakon mojeg povratka iz Londona počeli raditi na finalnih deset koje su završile na albumu Call Me Up.

Kako je došlo do suradnje s Edvinom i Tonijem?

Dečki su iz Varaždina, doselili su se u Zagreb i pokrenuli vlastiti studio, ali nisu bez iskustva, upravo suprotno: u svojim ranim dvadesetima snimili su jedan izvrstan blues album s grupom Jam Ritual. Sa mnom su strogi, uvijek mi kažu što misle – morala sam se dokazati pred njima. I još se uvijek dokazujem!

Pjevaš na engleskom – moraš li, da tako kažemo, razmišljati i osjećati na engleskom da bi napisala dobru pjesmu na engleskom kao ne-engleska kantautorica?

Ne znam.. Ako mi napamet padne neka tema, motiv, svejedno je na kojem je jeziku. Zahvaljujući internetskim medijima kao što je YouTube, koji je najveći profesor engleskog, mladi ljudi sve više i sve lakše i sve perfektnije komuniciraju na engleskom kao svojem jeziku.

 

Kojim temama se baviš? Postoji li omiljeni motiv?

Mislim da sam to ranije negdje spomenula.. Ustvari, nemam neki poseban motiv, ali ako bih trebala nešto posebno izdvojiti, mislim da me muči tema odrastanja, pa se to osjeti u stihovima.

Većina novinara glazbu tvoju glazbu naziva retro. Što misliš o toj ‘definiciji’, smeta li te? Ili je ona tek neutralna oznaka o kojoj ne razmišljaš mnogo?

Možda jesam retro u nekom postmodernističkom smislu, ako se pritom misli da uzimam neku staru ‘građu’ koju u kreativnom procesu pokušam učiniti suvremenijom. Ali ne opterećujem se s time, moji su utjecaji takvi kakvi jesu, a sve nakon toga dolazi nesvjesno. Ne bih rekla da u tom smislu previše kalkuliram.

Mnogi glazbenici i glazbenice s domaće indie folk i rock scene nakon prvih klasičnih kantautorskih albuma, poput Irene Žilić ili Dunje Ercegović, u nastavku karijere okrenuli su se prema elektroničkim formama. Može li se to dogoditi i u slučaju Miriiam?

Ne, pa upravo sam si kupila akustični Gibson, a ne synth! A osim toga, ovi dečki oko mene (suradnici, op.a) ne bi mi dopustili – oni još uvijek cijene organsku, ‘ručno’ odsviranu glazbu, jer su i sami glazbenici. A ni mene ne zanima neka promjena. Ako i snimim neku hip-hop stvar, bit će to ironična, zafrkantska pjesma!