Brendan Perry
Eye of the Hunter / Live at the I.C.A.
(4AD, 2023)
Govoreći o zvuku i tipu ugođaja, u sklopu nezavisne izdavačke kuće 4AD uvijek je bilo mjesta za razne kombinacije, a najuvjerljivije dokaze za tu tvrdnju valja tražiti u opusu tandema Dead Can Dance. Premda je postava projekta vremenom fluktuirala, kreativnu jezgru činili su skladatelj i multiinstrumentalist Brendan Perry te pjevačica i skladateljica Lisa Gerrard koji su se oslanjali na kombinaciju dark-wavea, avangardnog i dream-popa te raznovrsnih elemenata folk-tradicije, srednjovjekovne, renesansne, ali i nešto recentnije, podrijetlom iz Europe, ali i izvan nje – primjerice, s Bliskog istoka.
Taj stilski kolaž rezultirao je ambijentalnom, dramatičnom, promišljeno ledenom glazbom koja briše granice ne samo između žanrova, nego i između sadašnjosti i daleke prošlosti, otvarajući tako slušatelju vrata novih iskustava. Kritičarska opaska o tome da Dead Can Dance zvuče kao da glazbu snimaju u izrazito prostranoj katedrali posve je logična – njihova namjera vjerojatno i jest pjesme izmjestiti na neko drugo, teško dokučivo i mistično mjesto.
Prvi solo album Brendana Perryja, Eye of the Hunter, izvorno objavljen u jesen 1999, zaista je snimljen u renoviranoj irskoj crkvi Quivvy, izgrađenoj 1855 ali adaptiranoj za studijske potrebe. Nepotrebno je i isticati u kojoj se mjeri takav izolirani, samotni, sakralni ugođaj pretočio u same pjesme. Reizdanje debija sada dolazi s koncertnim bonus CD-om Live at the I.C.A.
Osim što se dakako prihvatio vokalnih dionica, Perry svira 12-žičanu gitaru, mandolinu i klavijature, a ostatak prateće postave koncipiran je u skladu s folk-rock matricom, uz kontrabas i električni bas, bubnjeve i pedal-steel gitaru. Taj koncept dao je nešto jednostavnije aranžmane, uz pojačani emotivni učinak koji je posljedica činjenice da Perryjevi duboki, ekspresivni vokali sada strateški izbijaju u prvi plan, ravno pred slušatelja.
Ustvari, intimnost u stihovima i ugođaju rezultat je starog kantautorskog načela u skladu s kojim duboko osobne tjeskobe, sumnje i strahove (uz pomoć autentičnog autorskog jezika) valja pretvoriti u univerzalnu poruku. U tom smislu utjecaj kantautorskog pisma ranih 1970-ih bio bi očit i bez uvrštavanja dvije obrade njegova heroja Tima Buckleya – “Must Have Been Blind” uključena je na ‘regularni’ studijski album, a “Chase The Blues” na dodatni koncertni dio intrigantnog reizdavačkog paketa. Što se Perryjevih autorskih skladbi tiče, one su dugačke, beziznimno sporoga tempa i uglavnom impresivne, od uvodnih tonova “Saturday’s Child” i “Voyage of Bran”, do podjednako uzvišenog finala “Archangel”. Najbolja je šestominutna “Medusa”, gdje se gudači i akustična gitara prepliću s evokativnim vokalima u posmrtnom valceru dostojnom najboljih radova Leonarda Cohena. Ukratko: ponovljena lekcija iz modernog gothic-folka.
