Algiers
Algiers
(Matador Records, 2015.)
Nekako je simptomatično da je Algiers, trojac iz Atlante, odlučio svoj prvi punopravni album izbaciti u jeku rasnih tenzija koje potresaju Sjedinjene države. Uz kulminaciju događaja pokoljem u Charlestonu, njihov pseudoaktivistički pristup dobiva jednu potpuno novu dimenziju, strukturalno i aranžmanski jasno predodređenu da posluži kao kanal preko kojeg mogu široj masi prenijeti poruku ogorčenosti i bijesa zbog sistemske represije nad dijelom afroameričkog stanovništva.
Da se razumijemo, njihove poruke nisu tek isprazne parole; a plasman u maniri post-apokaliptičnog gospela, u kojem Algiers vješto objedinjuju fragmente vremena i žanrova u kojem su afroamerički izvođači ostavili dominantan trag, kombinirajući primjerice spomenutu soul i gospel estetiku s kontemporarnim pravcima – od kojih najviše možemo primijetiti utjecaj industriala (preko pozadinskog ponavljajućeg pulsa ritam mašina i reskih gitarskih dionica na “Claudette“), mračnog synthpopa (“Irony.Utility.Pretext.“) i post punka (čijim smjernicama je presvučena čitava “In Parallax“).
Ne treba nas naročito iznenaditi takav pristup i simbioza; sjetimo se samo kolaboracije legendarnog Gil Scott-Herona i engleskog producenta Jamiea XX, koji je prije četiri godine remiksirao Heronov “I’m New Here”, udahnuvši mu potpuno novu dimenziju preko koje su Scott-Heron i njegove poruke – koje Algiers pokušavaju na svoj način reminiscirati – dobile ogromnu pažnju kod publike novije generacije, lišene praćenja njegove najplodnije faze karijere. Kod Algiersa nije stvar u tome hoće li revolucija biti ekranizirana, jer je u samom tom njihovom pristupu jasno da oni to ciljano žele, već koliko oni vješto rukuju protutežom pop pristupa i eklektičnog spoja tradicionalnog i modernog.
Izdavanje albuma za Matador im sigurno pomaže da snažne poruke poput: “He told my brother that he wasn’t a man/He broke my sister down again and again/His fathers stole and wrote the laws of the land/And now he flips the coin of power with all of his friends/ Deciding who is fit to go out and die“ dođu do što šire publike, koja – zatrovana konzumerizmom – na sva recentna događanja; od Baltimorea, preko Fergusona do Charlestona vrhunac informiranja doživi letimičnim pogledom na svoj Twitter feed. Red je naglasiti kako njihovo tekstopisanje nije izričito usmjereno ka više ili manje suptilnom društvenom aktivizmu, već tu ima – jednako mračne – ljubavne tematike, poput “Old Girl“, čiji suptilan uvodni beat neodoljivo podsjeća na one Death Gripsa, ili a capellom inspirirane “Black Eunuch“.
U nekim trenucima “Algiers“ možda djeluje kao preambiciozan zalogaj, ali konačan sud stoji kako je bend svoje zamisli pretočio u jednu iznimno zanimljivu žanrovsku koheziju, koja je zaslužila svu pozornost koju je stekla u relativno kratkom roku. Dosta hrabar početak koji će od benda u budućnosti iziskivati promišljen daljnji rad, a koji će biti iznimno zanimljivo pratiti.
