Amy Winehouse
Lioness: Hidden Treasures
(Universal Music)
Zanemarimo li ekscese iz njenog svakodnevnog života, ostaje nesretna djevojka fantastičnog vokala, jednog od najsugestivnijih u svojoj generaciji. No promatraju li se stvari u njihovoj cjelini, istina je (kao što je napisao jedan njujorški novinar i producent) sljedeća: “svatko tko svoj album započne s pjesmom “Rehab”, a završi s “Addicted”, svijetu itekako ima što za ispričati.”
Naravno, svaka od njenih priča bila je tragičnija od one prethodne, a ostavština od samo dva prava izdanja britansku je pjevačicu već sada učinila legendarnom.
No priroda surove diskografske mašinerije nalaže i to da legende valja održavati na životu čak i kad jednostavno izgore u svojoj samoubilačkoj strasti. Pitanje je samo može li njen “novi” album, Lioness, izdržati težinu podnaslova: “Hidden Treasures”. Očekivano, odgovor glasi: djelomično.
Lioness su uobličila dvojica njenih ključnih suradnika, Salaam Remi i Mark Ronson, vodeći računa da se album ne pretvori u nekrofilijski poduhvat najniže kategorije, i u tome su uspjeli. Duet s Tonyjem Bennettom, cover jazz-pop standarda iz tridesetih, “Body & Soul”, njen je posljednji snimak prije smrti, ali ostatak albuma seže sve do pjesama nastalih pred objavljivanje prvijenca Frank. Primjerice, njena (osrednja) verzija bossa nova klasika “Girl From Ipanema” datira iz svibnja 2002., baš kao i reggae čitanje doo-wop standarda “Our Day Will Come”. Niti jedna od spomenutih izvedbi neće nadmašiti originale, no barem navješćuje ogroman talent 18-godišnjakinje koja će uskoro osvojiti svijet.
Ostatak varira kvalitetom, ali mu ne manjka šarma: drugačija verzija hita “Valerie” i predivna “Half Time” još jednom otkrivaju njenu ljubav prema soulu, jazzu i popu šezdesetih, glazbi koju je za kratkog života uspjela približiti mladoj publici. Zapravo, uspjela je učiniti gotovo sve, osim sačuvati vlastitu glavu – a u tome leži sva njena tragedija. Ako su prva dva albuma obavezno štivo, Lioness je neobavezna i djelomice zanimljiva literatura.
