Kate Nash
My Best Friend Is You
(Fiction / Universal Music)
Samosvjesna autorica rođena u Dublinu i odrasla u Londonu na svom je debiju Made Of Bricks ponudila veseli, od mainstreama dovoljno udaljeni pop da dobije zasluženu pažnju medija i publike. Na krilima simpatičnog singla “Foundation”, album je zasjeo i na prvo mjesto britanske top liste.
Kao najveća kvaliteta – baš kao i kod pjevačice vrlo sličnog garda Lily Allen – mogla se prepoznati dihotomija gotovo dječje naivnih melodija i vrlo eksplicitne lirike Kate Nash u kojoj se ne biraju riječi kad se opisuju životna razočaranja i ljubavni brodolomi. U međuvremenu, Nash je uplovila u mirnije ljubavne vode s pjevačem The Cribsa, pa prevladavajuće ljubavne teme nisu ispunjene gorčinom kao prije. No dihotomije su ostale, ali one neželjene.
Nakon što je Paul Epworth više nego solidno “projektirao” zvuk prvog albuma, na novom je uskočio Bernard Butler, bivši gitarist Suede i producent uspjelih albuma sličnog habitusa, onaj Sharleen Spiteri iz Texasa, te nastupni uradak još jedne pjevačica koja se pokušava utrpati u vagone vlaka kojeg je povukla Amy Winehouse. Butler se postavio ambiciozno, glazba retro-prizvuka u mnogo čemu oponaša Spectorov wall-of-sound, priziva Ronettes i Motown zvuk, no My Best Friend Is You doimlje se kao nabacani kolaž nevezanih stilova, kao da je riječ o prvom, a ne drugom albumu.
“Do-Wah-Doo” pokušava uz malo kamuflaža i reparacija oponašati veličinu “Foundations” hita, ali ne uspijeva, a ostatak albuma jednostavno ne ispunjava u potpunosti intenciju pop glazbe da bude zabavna i lako pamtljiva. Kate Nash se u dijelu albuma pokušava žanrovski izmaknuti izvan svog karakterističnog zvuka, kao da želi zakamuflirati nedostatak ideja, pa “I Just Love You More” zvuči kao post-punk Elastice, “Take Me To The Higher Plane” kao indie-folk poskočica za koncertni bis, “I’ve Got A Secret” kao B-strana singla Killsa, a tri balade na kraju samo su lako zaboravljivi fade out isto takvog albuma.
