Band Of Horses
Mirage Rock
(Sony/Menart)
Kada je prije šest godina objavljen njihov prvijenac Everything All The Time, malo je tko mogao predvidjeti da će Band Of Horses u ovolikoj mjeri prerasti okvire underground atrakcije kakvom su ih smatrali na početku. Kao i njegovi žanrovski kolege iz benda Fleet Foxes, frontmen Ben Bridwell i društvo skrasili su se u okrilju legendarne etikete Sub Pop Records i snimili još jedan odličan album, Cease To Begin, prije negoli se za njih zainteresirala diskografska kuća Sony.
Treće izdanje Infinite Arms priskribilo im je ugled zvijezda u usponu, profitirajući na rastućem valu europskog, a posebice britanskog zanimanja za sve oblike kvalitetnog američkog indie-rocka. Srećom, ulaskom pod skute velike etikete nije žrtvovan njihov autorski pečat, premda je zvuk donekle prilagođen osnovnim prohtjevima radiofonije.
Utjecaji u rasponu od ranog Neila Younga i Grama Parsonsa, pa sve do bendova poput My Morning Jacket i The Flaming Lips mogu se detektirati i na novom, četvrtom studijskom projektu Mirage Rock. Za bend koji je u tolikoj mjeri ukorijenjen u estetiku prve polovine sedamdesetih ključno je osigurati i stvarnu, a ne samo ‘mitološku’ poveznicu s boljim vremenima.
U tom smislu, angažiranje legendarnog producenta Glyna Johnsa – odgovornog za sound na Claptonovom albumu Slowhand te suradnika Stonesa, Zeppelina, grupe The Who, Stevea Millera i Johna Hiatta – pokazalo se ključnom odlukom. Ako se, promatrajući stvari unutar evolucijskih okvira samog benda, mogu uočiti pomaci, očito je da se oni na Mirage Rock kreću u dva smjera istovremeno. Prvi se odnosi na produkcijsko prilagođavanje zakonitostima američkog FM radija, a drugi se reflektira u daljnjem strateškom izmještanju izvan okvira indie-rocka, unutar kojeg su započeli karijeru.
Na današnjoj sceni Band Of Horses predstavljaju ono što su devedesetih godina bili The Jayhawks: autentični nastavljači ostavštine harmoničnog, poluakustičnog west-coast rocka, osmišljenog na najboljim radovima Neila Younga, ranih Eaglesa, kasnih Creedence Clearwater Revival i Rolling Stonesa iz srednjeg razdoblja (mekši dijelovi Sticky Fingersa, primjerice).
Pjesma “Dumpster World” najbolji je primjer: melankolična akustika pojačana besprijekornom melodijom i fino podešenim vokalima izmjenjuje se s tvrdim gitarističkim pasažom koji skladbu ‘otima kontroli’. Riječ je o hrabro izvedenom kontrastu koji sugerira da Ben Bridwell i Tyler Ramsey unatoč major-label aspiracijama još uvijek imaju kreativnog nerva za izlete u nepoznato. Ostatak albuma – snimljenog u analognoj tehnici u kalifornijskim Sunset studijima – bliže je konvencionalnijem pristupu koji ih u rijetkim trenucima odvodi u prazno (singl “Knock Knock”, primjerice, baš tako i zvuči: prazno), a mnogo češće na područje ugodne, kvalitetne i sve-samo-ne-revolucionarne glazbe kakvu su svirali njihovi heroji.