Cerulean
Anticon
{etRating 4}
Biti originalan u današnjoj modernoj glazbi, bez obzira bila riječ o gitarskoj ili elektronskoj, je jedna od najpoželjnijih i najteže dohvatljivih vrlina. Zašto je Kid A Radioheada cjenjeniji album od fantastičnog The Bends. Jesu li melodije pamtljivije, bolje, refreni kvalitetniji? Ne, ali onako kako je skladan i odsviran The Bands činili su to i Beatlesi 30 godina prije, a Kid A je korak u nepoznato, glazbeno iskustvo na rubu mistike, iako ga mnogi zapravo nisu razumjeli. A nerazumijevanje je plodno tlo za nekritično idolopoklonstvo.
Iza imena Baths krije se Will Wiesenfeld, dečko od 21 godinu, debitant pod ovim imenom, iako već par godina funkcionira na sceni Los Angelesa. Njegov Cerulean je definitivno originalni komad glazbe, ali nedovoljno radikalan da bi bio nerazumljiv kao spomenuti Kid A. I to nije pokuda, to mu je najveća vrlina. Njegova zgusnuta elektronika popunjena je mješavinom zaista neobičnih zvukova, šumova, udaraca, klikova, pucketanja, slomljenih ritmova koji se u jednoj široj slici savršeno uklapaju u
melodičnu, sanjivu cjelinu, koja je – tek da se spomene – izvanredno producirana. Toj inovativnoj „sobnoj“ elektronici očito proizvedenoj u PC-u, Baths suprostavlja zvukove prirodnog bubnja i klavira, pa i nježno falseto pjevanje koje će na čas (Lovely Bloodflow) podsjetiti na TV On The Radio u tišem izdanju ili čak na Jeffa Buckleya kao u minimalistički ogoljeloj „Rain Smell“.
Usput rečeno, Wiesenfeld pjeva uglavnom o ljubavi. U numizmatički razrađenom glazbenom konceptu uspijeva pomiriti kompleksno i jednostavno, trivijalno i kontemplativno, prirodno i artificijelno u jednu skladnu cjelinu produhovljene atmosfere. Za tako nešto potreban je iznimni dar i glazbenu inteligenciju. Will Wiesenfeld je blagoslovljen po tom pitanju, a sposobnost kroz glazbu „materijalizira“ emocije samo su dobrodošli bonus.
Tihomir Ivka
