Benchwarmers
Define Success
(Noisy Night)
Godina koju smo svježe ispratili će ostati upamćena kao jedna od najplodnijih po pitanju regionalne glazbene scene unazad, bez pretjerivanja, posljednjih desetak godina. Prostor bivše države obiluje kvalitetnim imenima u gotovo svim žanrovima, a napretkom produkcije – kao i samih ambicija novih i starih kolektiva – neka od prošlogodišnjih izdanja slobodno možemo bez ikakvog srama i pretjerivanja plasirati u svijet.
Pa zar je naša Fiona Apple iz Splita, Dunja Ercegović – pod scenskim pseudonimom Lovely Quinces – dobila iz hira pozivnicu za nastup na jednom od najpopularnijih izložbenih prostora novih zanimljivih autora, SXSW festivala u teksaškom Austinu? Bi li se eksperti na globalnoj razini, poput Stevea Albinija i Chrisa Eckmana fokusirali na suradnju s našim bendovima čisto eto, jer imaju višak vremena? Nekako sumnjam.
I kada pomislite da je sezona zaključena, i da se možete baciti na rekapitulaciju hrpe odličnih albuma koji su obilježili 2013., u smiraj sudačke nadoknade se pojavi ime koje s klupe zakuca pobjednički pogodak. Čemu sportski žargon u glazbenoj recenziji? Pa, ako kažem da je ime novog hit zagrebačko-američkog (mrgud Blake na bubnjevima je jedan od nekolicine odvažnih koji je svoj život odlučio preseliti u naše krajeve) college rock kolektiva Benchwarmers, možda vam bude jasnije.
Makar, ova ekipa nikada nije bila u ulozi grijača klupe; pekli su zanat kroz neke od najboljih skrivenih dragulja domaće gitarske ponude poput Jennifer’s Band, Casual Elvis i The Fire Escapes, da bi se, baš poput kakvog nepopravljivog lika iz romantičnih filmova, odlučili skrasiti na jednom mjestu i službeno izdati dugosvirajuće izdanje koje imamo ispred nas, pod imenom “Define Success”. Sad, pošto odgovorno tvrdim kako su uspjeli, trebalo bi valjda i “definirati uspjeh”. Recept je zapravo jako jednostavan; artikulirali su sve svoje mladenačke uzore u jednu odličnu, ne toliko homogenu cjelinu gitarskog popa, u kojoj se – tijekom pola sata trajanja albuma, ne računajući B-sideove izdanje u formi Bandcamp singlova – zbio zaista impresivan raspon najboljeg što su nam ti indie rock kolektivi dali unazad gotovo trideset godina.
Od kultnih imena poput The Replacementsa i Lemonheadsa, pa sve do ovih novijih ispodradarskih heroja poput Wilcoa (vidi “Wooden Curtains”), The Weakerthansa ili, pogotovo u tom šarmantnom liričkom dijelu prepunom mladenačke retorike i nespretnih situacija, The Hold Steadyja. Daleko od toga da je ovo nekakav tribute album, ovdje je jednostavno riječ o pametnom, zabavnom i osvježavajućem kompletu autorskih stvari obilježenih melodioznim gitarama i jako zaraznim refrenima, između kojih se najviše ističe onaj sa “Sweet Sunshine”, prpošnog ljubavnog pisma u formi instantnog domaćeg hitića.
Benchwarmers uspijevaju ono što mnogima nije uspjelo (ako ikome na ovim prostorima i je); napraviti album koji je jednako pristupačan i starijoj publici željnoj svoje doze blast to the past zvuka, koji će ih vratiti u doba kada su presnimavali kazete svojih tadašnjih heroja za gitarama, kao i mlađoj populaciji – kojima pak može poslužiti kao fakt da se jedino slušanjem kvalitetne glazbe može i sam raditi kvalitetnu glazbu; model koji je tek sada u potpunosti prihvaćen na ovim prostorima. Svakako, “Define Success” je uz “Shine! Shine! Shine!” My Buddy Moosea najbolje što je regija dala od gitarskog rocka ove godine, i bili bi ludi kada ne bi barem preslušali ta dva albuma.
