Nonstoperotik
Cooking Vinyl
{etRating 3.5}
Koliko su Pixies zapravo bili važni bend najbolje govori davna izjava Kurta Cobaina kako ne bi bilo uspjeha Nirvane i njihovog Nevermind albuma da nije bilo Pixiesa. Priznao je kako je samo ukrao njihovu sporo-brzo i glasno-tiho formulu i pogodio živac milijuna. Nema više Cobaina, nije bilo dugo i Pixiesa, od 2004. godine su tu više kao putujući cirkus za podgrijavanje nostalgije, ali njihova glavna kreativna snaga Black Francis uporno i dosljedno isporučuje nova, kvalitetna djela, ali za to kao da više nikog nije briga. Moglo bi se reći da je Black Francis uz Boba Moulda, koji je također već godinama u izvrsnoj autorskoj formi, jedan od najpodcijenjenijih kantautora uopće. Iako je, kao i Mould, u mnogočemu bolji od razvikanih novaka, koji doduše imaju manje godina, kila i više kose na glavi. To u rocku nikad nije bilo nevažno.
Petnaesti album u 17 godina solo karijere dolazi poslije izvrsnog Bluefinger konceptualnog albuma o nizozemskom umjetniku Hermanu Broodu, i osim nekoliko tipičnih Pixies alter-rock numera od kojih bi se „Lake Of Sin“, „Dead’s Man Curve“ i „Corrina“ mirne duše mogli uvrstiti na bilo koji od Pixies albuma, Black Francis se približava standardnijem rocku koji podsjeća na lakše stvari Foo Fightersa. Vidljivo je to posebno u zanimljivoj obradi „Wheels“ Flying Burrito Brothersa. Album sadrži i par vrlo mekih atmosferičnih balada koje otkrivaju Francisovu romantičniju stranu, pa se u trenucima (posebno u naslovnoj „Nonstoperotik“) sjetimo R.E.M.-a. U svakom slučaju, Nonstoperotik je „mali“, zgodan album s malo stvarnih iznenađenja, ali i bez razočarenja.
Jura Matić
