Bob Dylan
Shadows In the Night
(Columbia Records, 2015.)
Ne tako davno Dylan je u nekom intervjuu rekao, sugerirajući na taj način da sve teže pronalazi dovoljno motivacije za izbacivanje novih stvari, kako bi najradije snimio album obrada Charleyja Pattona kada bi to imalo nekakvog smisla.
“Viši” smisao u objavljivanju njegova novog albuma “Shadows In the Night” – sastavljenog od deset reinterpretacija tema iz fonda takozvane Velike američke pjesmarice – osim u očiglednoj autolegitimacijskoj funkciji (na stranu sva lažna skromnost plasirana u intervjuu za AARP), vjerojatno leži u činjenici da je riječ o posljednjem distinktivnom američkom glazbenom idiomu s kojim Dylan u svojoj pedesetogodišnjoj karijeri nije imao direktne veze.
Dakle, na repertoaru je deset komada tradicionalne pop glazbe koje je tijekom četrdesetih proslavio Sinatra, iz perioda nakon propasti swinga i prije rock’n’roll prevrata u pedesetima, odnosno iz vremena kada je pop, kao stilska kategorija, postao ono što je više-manje ostao i do danas – “pitak i eskapistički, često u najboljem značenju tih riječi i gotovo uvijek u najgorem” (R. Christgau).
Album otvara jedna od rijetkih Sinatrinih autorskih skladbi “I’m a Fool To Want You” koja momentalno – oslanjajući se u prvom redu na profinjenu svirku Donnieja Herrona na pedal-steel gitari – uspostavlja dominantni tematski (ljubavni) i ambijentalni (salonski) okvir za preostalih devet pjesama.
Ostatak albuma dosljedno je odrađen po toj recepturi, bez nekakvog posebnog odstupanja od sintakse originalnih komada, kako na verbalnom tako i na sviračkom planu. Ključna stvar na ovom albumu, međutim, Dylanova je vokalna izvedba kojom uspijeva narušiti “sentimentalnu jasnoću” originalnih napjeva, onim “zrnom glasa” o kojemu je pisao Roland Barthes, konceptom za kojim se tako brzo poteže svaki put kada se u akademskom kontekstu povede razgovor o Dylanovim vokalnim (ne)sposobnostima.
Kada se Victoria Williams početkom novog milenija okušala u veoma sličnom reinterpretacijskom pothvatu, netko je napisao kako ona “pjeva podsvijest” ovih pjesama. Situacija je otprilike ista i ovdje. Dylanova izjava da on “zajedno sa svojim bendom ne obrađuje ove pjesme, već ih otkopava” svjedoči o tome da je to bila glavna zamisao iza rada na ovome albumu.
“Shadows In the Night”, briljantno odsviran, i otpjevan sa zadovoljavajućom količinom emocionalnog angažmana i strasti za 73-godišnjeg čovjeka koji je prošao sve, zaista pruža mogućnost da se odabrani komadi dožive u novom svjetlu.
Ako ništa drugo, kada se budu podmirivali svi računi, ovaj album vjerojatno će zauzeti mjesto važne fusnote u Dylanovoj diskografiji. Sasvim pristojan album.
