Sredinom studenog 2018. godine Mark Knopfler objavio je zasad posljednji, deveti studijski album Down The Road Wherever. Kritičari nisu previše oduševljeni, ali ni razočarani. Zapravo, kritike su u prosjeku pozitivne. Riječ je o konzistentnom ostvarenju u karijeri punoj konzistentnih ali nimalo revolucionarnih albuma. Pjesme teku mirno, sporo, sadržaj je pristojne autorske kvalitete, besprijekorno odsviran, uobičajeno ukusno aranžiran, još savršenije produciran.
Glazbu na tom – kao i na gotovo svim njegovim solo izdanjima – nemoguće je ne cijeniti: riječ je o školskom primjeru nadarenog gitarista, povučenog i refleksivnog, o glazbeniku koji ugodno stari sa svojom publikom, godinama svjesno zanemarujući prohtjeve srednje ili bilo koje struje ili trenda.
Sluša li se opus Marka Knopflera u sveobuhvatnoj cjelini – s i bez slavne grupe koja ga je koncem 1970-ih proslavila – površno uho moglo bi pogrešno zaključiti da je riječ o dvije različite, podvojene osobnosti. S jedne strane je gitaristički hi-tech pop-rock heroj koji je MTV-evsku generaciju neprekidno podsjećao na “klasične” vrijednosti popularne glazbe, dok se s druge (nakon raspada sastava) ukazao junak folk gitare, pastoralni, smireni, zadovoljni nastavljač britanskog i američkog korijenskog nasljeđa čiji su elementi u okvirima matične grupe tek provirivali s vremena na vrijeme. Između toga, Knopfler je proširio kreativnu paletu uspješnim izletima na polje filmske glazbe – treba li podsjećati na glazbu iz filmova Cal, Last Exit to Brooklyn, The Princess Bride, ili, uz ostale, Local Hero?
Već se na prvom istoimenom albumu Dire Straitsa – objavljenog 1978., u jeku britanske punk histerije, a ubačenog u odlično dizajniran ovitak s profinjenim slikarskim radom Chucka Loyole – jasno čuje, osjeća i prepoznaje tradicija Boba Dylana i J.J. Calea, miljama udaljena od pomodnog pankerskog nihilizma. Tijekom prvoga dijela karijere Knopfler je zapravo balansirao između vlastitih autorskih nagnuća i komercijalnih prohtjeva gramzive glazbene industrije.
Masovno slušateljstvo uvijek će ga više pamtiti kao čovjeka koji stoji iza brzopoteznog neo-roots klasika “Sultans of Swing” ili tvorca čudovišno uspješnog albuma Brothers in Arms (jednog od najprodavanijih u povijesti popularne glazbe) nego kao namrgođenog, introvertnog, sredovječnog, sofisticiranog majstora gitarističke fingerstyle tehnike i studioznog poznavatelja svega što ima veze s keltskim rockom, američkim folkom, oporim akustičnim bluesom, pa i jazzom. Tako su nijansama jazza obojene i neke pjesme na novom samostalnom studijskom albumu Down The Road Wherever – primjerice, “Slow Learner” i “When You Leave”. Dakako, obje su balade.
Kao što se mogao uvjeriti svatko tko je u lipnju 2008. posjetio njegov koncert u zagrebačkom Domu sportova, najveće prokletstvo Knopflerove samostalne karijere odnosi se na surovu činjenicu da ga većina publike još uvijek doživljava kao “gitaru i glas” Dire Straitsa. U skladu s time, kvaliteta svakog solo istupa automatski se mjeri količinom “sličnosti” sa zlatnim danima matične skupine – no to je očito problem publike, a ne njegov. Svakome tko imalo naginje alternativnijem dijelu glazbenog spektra, ali i mnogim ostarjelim hi-fi šminkerima koji su osamdesetih prigrlili djela poput “Telegraph Road” i plastične pop-rock-budnice poput “Money For Nothing”, Knopflerov solo opus po svoj je prilici manje zanimljiv ili čak monoton. No njegova topla, refleksivna roots elegancija zato je vremenom dobivala nove poklonike, odrasle na (neizbježnom) Dylanu, Vanu Morrisonu, Bertu Janschu, Emmylou Harris ili Chetu Atkinsu pri čemu valja podsjetiti da je s većinom surađivao, a s nekima (Atkins, Harris) snimio i zajednički album (Neck and Neck, odnosno All The Roadrunning).
Nekoliko osnovnih biografskih crtica. Punim i pravim imenom Mark Freuder Knopfler, rođen je 12. kolovoza 1949 u Glasgowu u obitelji donje srednje klase: otac (Erwin) mu je bio arhitekt mađarskog i židovskog podrijetla, majka nastavnica. Iako je rođen u Škotskoj, odrastao je u sjevernoj Engleskoj, u Newcastleu, kamo se s obitelji preselio kao sedmogodišnjak. Začudo, za glazbu se – negdje u dobi od osam godina – zainteresirao čuvši energične klavirske akorde boogie-woogieja, a nekoliko godina poslije otpočela je njegova cjelogodišnja ‘romansa’ s instrumentom koji mu je odredio život (prva gitara bila je Höfnerov Super solid model, iako će Knopfler prvom prigodom nabaviti Fender Stratocaster.
Prije globalnog uspjeha na polju glazbe mladi Knopfler studirao je novinarstvo i engleski, surađivao s različitim novinama (izvještavao je i pisao glazbene kritike za Yorkshire Evening Post iz Leedsa, primjerice), radio kao nastavnik engleskog, te svirao u opskurnim, neprofesionalnim i poluprofesionalnim bendovima nadahnjujući se opusom Hanka Marvina, B.B. Kinga, Elvisa Presleya i Djanga Reinhardta.
Mnoge od njegovih prvih pjesama reflektirale su život u New Castleu, Leedsu i naravno, Londonu, gdje je 1977. oformio kvartet Dire Straits. U postavi su sudjelovali i izvrstan bubnjar Pick Withers, te Markov mlađi brat David koji ih je napustio nakon drugog, bezrazložno podcijenjenog, šarmantnog albuma Communiqué (1979). Ako će se njihov idući album Making Movies (na kojemu je, valjda ne slučajno, sudjelovao klavijaturist Springsteenova E Street Banda, Roy Bittan) pokazati kao zvučni temelj za svjetski uspon na vrh piramide japijevskog rocka 1980-ih, onda je zvuk s prva dva albuma poslužio kao svojevrsni polazni okvir za sve što će vrijediti u Knopflerovoj samostalnoj karijeri. (Dakako, drugi izvor solo estetike odnosi se na njegov kratkotrajni “bend iz hobija”, Notting Hillbillies, koji je koncem osamdesetih osnovao s Brendanom Crockerom iz grupe Five O’Clock Shadows, duboko zagazivši u vrelo americane).
Iako je navodno izjavio kako se na bini svaki puta osjeća kao “kapetan malog ratnog broda”, bivši frontmen Dire Straitsa – ležerno odjeven, sasvim ‘običan’, proćelav i sijed – pred publikom i u studiju više ostavlja dojam introvertnog provincijskog učitelja za kojeg je glazba prvenstveno hobi, a tek onda životni poziv.
Naravno da sve vanjske manifestacije njegova imidža postaju nevažne onog trena kad kantautorski veteran primi gitaru u ruke; sve što ima za reći njezin vlasnik, zapravo govori ona. Njegovo muziciranje neusiljeno je i tehnički savršeno i uvijek uklopljeno u ‘veliki’, epski zvuk čija je ukupna slika uvijek važnija od pojedinačnih instrumentalističkih egzibicija.
Kad u ranije spomenutoj “Slow Learner”, uz lijenu, odmjerenu klavirsku pratnju i prigušenu trubu pjeva “I’m a slow burner / I do everything slow,” to očito nije tek zgodna lirska dosjetka – riječ je o umjetničkom kredu njegove samostalne putanje, od službenog solo prvijenca Golden Heart (1996) preko solidnih (Sailing To Philadelphia) i još solidnijih (Privateering, Tracker) albuma, do posljednjih taktova LP-a Down The Road Wherever – uključujući povremene filmske suradnje (Metroland, A Shot at Glory, Altamira…).
Bez obzira na trenutne afinitete i kreativnu strategiju, Knopfler se pokazao kao savršeni nastavljač laid back estetike koju je prije njega promovirao J.J.Cale. No, dok je J.J. bio tipični čuvar američke tradicije, Knopfler priču proširuje okusima i nijansama vlastite, britanske kulture. Tako smo dobili omamljujuć i narativno strukturiran koktel bluesa, countryja, rocka za ugodno starenje, te (na mnogim mjestima) keltskih aluzija kojima taj svestrani autor sebe i vjernu publiku redovito voli podsjećati na prvo pravilo glazbene konzervativnosti: nikada se ne isplati skrivati od vlastitih ishodišta.
