Bob Weir
Ace (50th Anniversary Deluxe Edition)
(Rhino / Dancing Bear, 2023)
Iako su u ranoj etapi karijere ostavljali dojam slobodno koncipirane psihodelične West-coast postave, Grateful Dead su u samo nekoliko godina prerasli u u jedan od živopisnijih popkulturoloških fenomena u povijesti rocka. Pod vodstvom neprežaljenog Jerryja Garcije, sastav se uvijek mnogo više oslanjao na izravan kontakt s publikom nego na rad u studijskom okruženju. U svjetlu te činjenice lako je pojasniti značenje njihovih brojnih koncertnih albuma, te formiranje masovnog i osobito privrženog sljedbeništva, deadheadsa, koji se po tipu i stupnju odanosti izdvajaju od svih sličnih “navijačkih” rock skupina. Najbolje studijske radove Grateful Dead su potpisali u prvoj polovici 1970-ih, kad je psihodelija ustupila mjesto ležernim, melodioznim country-rock kolažima i nešto kasnije, prog-rock ekskurzijama pod utjecajima jazza (premda su Grateful Dead kao arhitekti suvremene jam-band estetike, od samoga početka bili bliski džezerskom načinu promišljanja).
U njihovoj evoluciji pjevač i ritam gitarist Bob Weir – najmlađi član sastava – imao je nesreću postati “drugi najbitniji član” odnosno drugi frontmen, odmah iza (ili pokraj) Garcije čiji je kult bio i ostao nedodirljiv. Doista šteta, jer kao što pokazuje njegov solo album Ace koji je lani proslavio pedeseti rođendan, Weir je prvoklasan autor i vrlo sugestivan (premda tehnički nesavršen) pjevač, sposoban za velike stvari. Ispunjen pjesmama koje će se naći ili su se u tom trenutku već našle u repertoaru benda, Ace je album gotovo u rangu s country-rock klasicima matičnog sastava kao što su Workingman’s Dead i American Beauty (oba iz 1970.) Uostalom, nikoga ne treba čuditi da se Weiru na solo prvijencu priključila kompletna postava Grateful Deada, s izuzetkom zlosretnog klavijaturista Rona “Pigpena” McKernana koji se zbog bolesti tada morao povući sa scene (umro je ubrzo, 1973).
Od uvodne “Greatest Story Ever Told” do zaključne “Cassidy”, pjesme su čvrsto strukturirane i oslonjene na američku folk-rock i country-rock tradiciju. Iznimka je najkompleksnija tema na albumu, sedmominutna “Playing in the Band”, u kojoj se izmjenjuju klasični rock-obrasci i meditativna jazz-psihodelija. Ta se pjesma u neuglađenoj formi probila u katalog Grateful Deada prethodne, ’71. godine na koncertnoj ploči Grateful Dead. Ace uključuje još jednu rock and roll himnu, “One More Saturday Night”, te dojmljivu melankoličnu baladu “Looks Like Rain”, skladanu u suradnji s tekstopiscem Johnom Barlowom koji je, kao što je netko primijetio, Weiru ono što je Jerryju bio Robert Hunter: čovjek zadužen za poetične stihove.
U obljetničkom proširenom izdanju Ace dolazi s dodatnim diskom – novom koncertnom revizijom cijelog albuma koji je Weir izveo s grupom Wolf Bros. Riječ je o snimci nastupa iz njujorškog Radio City Music Halla, održanog u travnju 2022., s pomalo umornim ali još uvijek sugestivnim Weirovim vokalom i sofisticiranim (puhači, gudači) aranžmanima koji su mnogo bliži jazzu od pola stoljeća starih, ali bezvremenski privlačnih originala.
